Noć je. Uhuhuhuh aaaaaaaaaaaaa… o Bože, grči mi se sva utroba, uvija tijelo, grašci znoja se kotrljaju niz čelo. Ležimo zagrljeni. Srećni. Evo gaaaa opeeet, uhuhuhuhuh aaaaaaaaaaaaaaaaa…u PM (dvije proste riječi o.a.)…ala drma! Ležimo. Zagrljeni. Dahćemo zajedno. Nije baš iz istog razloga iz kog vi mislite, to smo obavili prije devet mjeseci (ovaj, ne mislim zadnji put, pu pu daleko bilo, već zbog tog prije 9 mj. sad zajedno dahćemo, mislim……ma razumijete vi mene) .
A da krenemo u bolnicu?
Vozimo do Paprikovca, tačnije jurimo (ne baš 30km/h, već 130km/h). Prva nam je beba! Usput se uslikamo (molim lijepo, propisi se moraju poštovati, a ne ko Lemi, na crveno još 70km/h…ali to je za drugu priču). Sve to uplašeni poučnim američkim filmovima gdje bebe ispadaju za dvije minute, ni ne stigneš do bolnice, ono već u naručju držiš okupanu bebu koja ti se smješka puna razumijevanja za napaćenu tebe.Sve se mislim, Bože ko će da hvata?
Elem, istina je malo više u stilu njemačkih filmova, treba jedno 16 sati da dahćeš, u prijatnoj atmosferi našeg porodilišta, dok ne ugledaš svoje čedo. Za tih 16 sati desi se najbrža i najdublja promjena u životu svake žene. Postane majka!
Ako se pak radi o banjalučkoj majci postane i nešto više-bolno svjesna gdje se upravo porodila, šta je pritom doživjela, šta su druge (ne)srećnice oko nje doživjele, a naročito one koje, iz principa ili prostog neimanja, nisu „počastile“ vajne i bajne nam doktore!
Sigurna sam da su ove koje su ljubiteljice principa 160 puta ukrug j….e sebi sve po spisku zbog istih. Količina degradacije, poniženja, maltretiranja, zanemarivanja, obijesti, grubosti…..je upravo nevjerovatna, specijalno ako se uzme u obzir situacija u kojoj se sve dešava, kao i naravno mjesto. Ondje gdje i najmanja utjeha znači jako mnogo, gdje je i najmanja pomoć velika, gdje očekuješ saosjećanje i ljudskost.
A i kako se ono bi zvaše onaj zaboravljeni smiješni Grk, Hipokrat, je l?
Specijalno misliš da će te žensko osoblje razumjeti i prema tebi se lijepo ophoditi. Rađale su i one, misliš ti. Prošle su to. Jok. One su to ko s poslom obavile, nisu se ni čule. Vrištale su u sebi, ništa nisu tražile. Kad bi im muški doktori provjeravali koliko su im grlići otvoreni, one su sa osmjehom primale debele šake, cijele, i dok bi doktor povlačio grlić prema dole i govorio „šta se mičeš, valjda ne boli“ one su uz blaženi smješak, opuštene i tihe govorile „ma kakav boli doktore, hoću još! “Eh da, tako su to one radile. A ne ko mi!
Mi, „krmače i ludače“ nismo mogle. Mi što smo „ga znale primati“, što smo „znale dati p…e“, mi što smo „znale širiti noge“, mi što „se pretvaramo, histerišemo“, što smo „životinje jedne“, mi nismo mogle. Mi smo se derale, protivno propisima, dozivale da nam neko ovlaži usta sa dvije kapi vode, protivno propisima, dozivale da kažemo da je beba krenula, pogađate opet protivno propisima. Pri tome smo čašćavane gorepomenutim pridjevima i opaskama ili jednostavno opcijom ignore.
I one sa principima su dozivale, i one što nemaju love isto, ali njih niko nije čuo. Niko! Lično sam iz petnih žila dozivala doktoricu da dotrči uhvatiti dijete jednoj takvoj djevojci sa sela. Lično sam gledala kako druga djevojka, opet sa sela, grize sestru do krvi, u krajnjem očaju, jer je uplašena, mlada, niko joj ne prilazi niti je gleda i jer je vjerovatno u momentu kad su navukli zavjesu da je ne gledaju i ne slušaju shvatila da ona što leži pored nje ima tretman masažom jer je „POČASTILA“ čika doktora, dok ona ne može. Lično sam gledala kako se izderu na djevojku sa carskim rezom da ustane, na drugu da stisne dojku i uvali sisu djetetu nakon što ga je cijelu noć dojila (beba joj napravila rane) uz riječi „daćeš ti, daćeš sise, šta se štediš, da se ne pokvare ha?“
Lično sam na zadnjim kontrakcijama pred sam porođaj morala da se okrenem sa jednog boka na drugi jer me je teta doktorica učtivo zamolila da „se okrenem na drugu stranu i ne gledam u njenu pacijentkinju („počastila“ garant) koja se porađa jer nemam tu šta da gledam“, a kada sam prodahtala da ne mogu, učtivo me zamolila za oktavu više. Dok nije saznala da sam i ja „počastila“, samo drugu doktoricu, pa joj bilo žao zbog one oktave.
Elem, da ne bude sve tako crno, jer nije, ja sam deklarisani pozitivac, koliko se dole u tim ušljivim rađaonama žena osvijesti spoznavši gdje zapravo živi, toliko se na čuvenim 3. i 4. spratu skoro svo maltretiranje zaboravi. Tu radi nekolicina diiiivnih sestara. Sa bebama. I mamama naravno. Nesebičnih. Posvećenih. Nasmijanih. Kao da nisu u istoj instituciji, niti istoj državi. Ne mogu da se otmem utisku da su one tu, na tom izvoru života, anđeli čuvari naših anđela. I nas. Slobodanka Bodo, Tanja i ostale dobre i nasmijane tete, koje ste me učile da nosam, povijam, dojim, uspavam, umirim…
HVALA VAM!
Dopisnica iz raja
