Svakog utorka na vaša pitanja odgovara Milica Pavlović Petković, psiholog i kognitivno-bihejvioralni psihoterapeut; predsjednik Savjetovališta za djecu, adolescente i odrasle “Ipostatis“ i član Društva psihologa Republike Srpske.
Na kraju upita, možete se potpisati inicijalima ili samo sa Vašim imenom.
Pitanja šaljite na e-mail adresu redakcija@banjalucanke.com, s naznakom “za psihologa“.
Nasilje u porodici
Napomena: Prije objave pitanja na portalu, a s ciljem zaštite indentiteta osobe, pojedine dijelove upita smo izostavili. Psiholog Pavlović Petković upit je dobila u cjelosti.
Pitanje: Vjerovatno svi počinju istim ili sličnim opisom svoje priče, ali ovo je, kao prvo moja jako teška odluka da uopšte napišem nešto i obratim se nekome za savjet. Mislim da je moja priča teška u kojoj uvrstavam svoje malo dijete, koje proživljava ovo sve zajedno sa mnom.
U braku sam šest godina, koji je u posljednje dvije godine postao sve osim toga. Teško čovjek može i da strpa sve u nekoliko riječi , odnosno da približi nekome svoj problem.
Glavni akter ove priče je moj takozvani muž koji nas, jednom rječju, maltretira i psihički i fizički (fizički mene – suprugu).
Neću dužiti o problemu jer je u pitanju psihičko stanje čovjeka koji godinama pije lijekove na svoju ruku, a posljednja posjeta psihijatru bila je prije nekoliko godina, prije nego smo postali bračni par.
Svi znamo u kakvom kapitalističkom vremenu živimo-te da je svima finansijska strana teška. On je jednostavno odlučio da se “zadužuje” kkd svih i svakoga i tako se doveo do toga da ne prima platu već da mu banka oduzima sve to svojim potraživanjem. Problemi nadolaze, potrebe veće.
U kratkim crtama pišem… mislim da ima psihički problem jer ne želi da razgovara na moju inicijativu. Ima fobije, predrasude, boji se svačega.
Ne preza, te pretvara se i dovodi naposlijetku do fizičkog nasilja pred djetetom. Slaba sam i znam da radim pogrešno jer ostajem u kući u kojoj vlada i nastaje haos. Ne vodi računa ni o čemu, psuje, vrijeđa, maltretira i to sve pred djetetom.
Radim naporan posao dolazim, brinem i skupim snage kao da se nije ništa dogodilo-nastavljam život sa svojim djetetom kroz igru i osmijeh, ali nekada padnem i pustim suzu i pred njom.
Ne želi da ode ni psihologu, ni psihijatru…
Nisam ga prijavljivala policiji još ni jednom, jer sam pošto-poto htjela da naše dijete ima oca jer sam i ja ostala bez oca veoma rano.
Na to sve ima majku koja podržava njegovo ponašanje i upada i dolazi u našu kuću da ga brani, bez obzira što vidi da je tu i unuče prisutno. S majkom nije odrastao uopšte, a on je nikada, dok smo se zabavljali, nije poštovao. Svekrva me mrzi i često dolazi do teških riječi i situacija.
Odjednom puno vjeruje njoj, ali bi nekako zadržao nas, a to ne ide zajedno. Treba mu finansijska pomoć, koju dobija od nje. Ja bih morala šutjeti ili dolaze batine, nažalost.
Ne zna da se svađa, ne zna da razgovara i sve prepusti slučaju. Meni je dosta ovoga, jer vidim da ne mogu više. Ovo je sigurno slučaj za prijaviti, ali pošto se prvi put obraćam nekome molim Vas da mi olaksate nekim prvim savjetom – kako smoći snage i promijeniti svoj život na bolje (možda i znam odgovor ali nisam hrabra i nisam to raskrstila).
S.V.
Odgovor: Poštovana, prvo bih krenula sa tim da Vam pojasnim neke stvari oko toga šta je nasilje u porodici, nasilje nad ženom itd,..
Nasilje u partnerskim odnosima je sklop fizičkog zlostavljanja, kontrole i prijetnje osobi sa kojom je nasilnik u bliskom odnosu.
Nasilje u porodici predstavlja štetnu i vrlo raširenu negativnu društvenu pojavu, koja još uvijek nije dovoljno istražena. Postoji puno pokazatelja da se upravo u porodicama dešavaju teška, brojna i trajna nasilja bez sankcionisanja, te najčešće ostaju i nepoznata čak i u slučajevima teških i fatalnih ishoda.
U današnjem društvu koje samo prolazi kroz velike turbulencije uslijed različitih vrsta nezadovoljstava, gdje su i same osnovne ekonomske potrebe nezadovoljene ili minimalne, često dolazi do poremećaja u partnerskim odnosima i nezadovoljstva pojedinca uslijed nagomilanih i neriješenih problema, koji se često završavaju slučajevima nasilja nad partnerom, djecom ili drugim članovima porodice.
Porodično nasilje se definiše kao zlostavljanje žene od njenog muža ili zlostavljanjen žene od njenog muškog prijatelja s kojim je u zajednici, ali takođe se kućno nasilje odnosi i na muškarca koji je napadnut od strane njegovog ženskog partnera i na zlostavljanje koje se događa između dvije osobe istog pola koje žive skupa kao intimni par.
Porodično nasilje obuhvata aktuelni ili prijeteći fizički napad, seksualni napad, psihičko zlostavljanje, ekonomsku kontrolu i progresivnu socijalnu izolaciju.
Često se pitamo kako to nasilnici izgledaju?
Nasilnici se opisuju i obično su predstavljeni kao brutalni ljudi, lišeni emocija, bez empatije u odnosu na druge. Međutim, to su često predrasude. U svakodnevnom životu, mnogi od njih zauzimaju odgovorne položaje, za koje se traže inteligentne i emocionalne osobe.
Problem je u tome što su razum, empatija i norme ponekad uklonjene sa “dnevnog reda. Uobičajeno je mišljenje da je nasilna osoba i sama bila izložena nasilju u djetinjstvu. Iz te perspektive slijedi pesimistična i određena ideja, da će onaj, koji je bio izložen nasilju kao dijete, kada odraste vršiti nasilje nad drugima. Međutim, ne može se isključiti takva mogućnost gdje su su muškarci, koji su preživjeli nasilje ili gledali nasilje u bliskom okruženju, bili više izloženi nasilju od drugih, ali ovo se ne može koristiti kao objašnjenje u slučajevima gdje muškarci nisu prošli kroz takva iskustva, a pribjegli su nasilju.
Zajedničke karaktristike nasilnika obuhvataju nesigurnost, osjećaj nemoći i nesposobnost da se prihvate slabosti ili greške u sebi samima ili da ih tolerišu u drugima. Oni su često zagovornici tradicionalnih muških stereotipa.
Evo nekih razloga zašto žene ostaju u nasilnoj vezi:
1. finansijski je zavisna;
2. boji se da će joj oduzeti dijete;
3. smatra da je djeci potreban otac;
4. boji se samoće;
5. psihički i fizički je iscrpljena;
6. ne želi da je drugi kritikuju radi njenog neuspijeha;
7. strah je da ako ode još više će je tući ili ubiti;
8. ne poznaje često svoja prava;
9. strah ju je da će je djeca okriviti jer su odrasla bez oca;
10. vjeruju da se „on“ može promijeniti; vjeruju da bi se promijenio kada bi otišao u neko savjetovalište ili potražio neku drugu vrstu stručne pomoći;
11. često osjeća krivicu i misli da je to zaslužila.
Postoji Zakon o zaštiti od nasilja u porodici kao i mnoga Nevladina udruženja koja se bave pravima i zaštitom žrtava nasilja.
Vjerujem da i sami znate da je ono što bi bilo najbolje za Vas iziskuje puno napora i težine i zato se jako teško odlučujete na taj korak. Ali ta težina je nešto što će trajati jedno vrijeme, biće teško, frustriruajuće povremeno, ali dugoročno donosi dosta toga što je za Vas kao ličnost i pojednica ohrabrujuće, pozitivno i bolje za Vas.
Ovdje je važno samo da donesete prvi i najvažniji korak, da ODLUČITE i krenete to sprovoditi u realnosti.
Želim Vam puno hrabrosti, odlučnosti i istrajnosti u onome što god odlučili da je najbolje za Vas.
