Isidora Dankan je znala svega dvadesetak riječi na ruskom, a Sergej Jesenjin baš nijednu na engleskom, ali to, kao ni razlika u godinama, im nije predstavljalo nikakvu prepreku za vezu koja ih je koštala života.
Sergej Jesenjin bio je čovjek nježnog pera i još nježnije duše, tako tanane da je čak i povrijeđena sujeta mogla da je teško povrijedi. Bio je plavokosi mladić, fascinantan, nekada i vulgaran, izgubljen u bezglavoj potrazi za sigurnom ljubavnom lukom, ljepotan koga su nepomiriljivost sa teškim strujama životama, taština, alkohol i emotivni bol koštale života.
Presudio je sam sebi, ovaj svijet napustivši sa svega 30 godina, ali su tri decenije na Zemlji bile sasvim dovoljne da zanavijek ispiše najblistavije stihove u istoriji poezije, ostavi veliki kulturni uticaj u Rusiji, ali i bude akter u jednoj od najpotresnijih i najvećih ljubavi u 20. vijeku… Ovo je priča o njemu, čovjeku koji je svoje srce ostavio na papiru, pred smrt pišući sopstvenom krvlju, i o Isidori Dankan, ženi koja je od malih nogu plesala i čekala “ljubav koja će se završiti dobro i trajati zauvijek”. Nažalost, dobila je ljubav zauvijek, ali ne i srećan kraj…
Kada se kaže da ljubav nema granice – to je zaista tako. Prava ljubav ne poznaje godine, niti nacionalnost, ne poznaje razlike, čak i kada su nepomirljive, ljubav poznaje samo dušu voljenog – ogoljenu do srži. I baš tako Jesenjin je zavolio Isidoru Dankan, gotovo 20 godina stariju, dijametralno drugačiju od njega, a opet nevjerovatno istu – istu u strasti, umjetnosti i ljubavi. Poezija je bila njegov život, kao što je ples bio njen. U trenu kada su se upoznali slavna Amerikanka jedva da je znala dvadeset riječi na ruskom, dok melanholični pjesnik nije znao ama baš ništa na engleskom. Da sve bude čudnije – to se nikada nije ni promijenilo. Ali, to je bilo dovoljno da stupe u brak, proputuju svijet zajedno, da se obožavaju, spavaju zajedno, svađaju, vrijeđaju, čak i tuku…
Jesenjin i Isidora, oboje čudesno posebni i već za života veliki, upoznali su se 1921. godine – on je tek napunio 26 godina, a ona je već gazila petu deceniju – proslavila je 44. rođendan. Sergej Aleksandrovič je u tom trenutku već smatran za jednog od najvećih pjesnika Rusije, važio je za jedan od simbola boljševičkog društva – bio je buntovan, ali lojalan novoj vlasti, talentovan čovjek koga je javnost obožavala. Sa plavim loknama, svijetlim očima i dječačkom ljepotom, imao je izgled klasičnog srcelomca, ali ne i manire džentlmena – lako se zaljubivao, još lakše odljubiljivao, žene su za njega nerijetko bile potrošna roba. Iza sebe je već imao tri propala braka i troje djece.
Dankanova je bila već ostvarena i proslavljena plesačica, žena koja je pomjerila granice i intrigirala svijet, a u prestonicu Rusije došla je sa tragičnom ljubavnom prošlošću, providnom plesnom odorom i koferom punim neostvarenih želja. Živjela je svoj život kao što je i plesala – hrabro, nesmotreno i posvećeno. Kada bi neko pogledao Isidoru niko nije pomišljao na to da je ona igračica – bila je krupna, nimalo nalik na klasičnu balerinu. Temeljno je istraživala drevne grčke plesove, a njena opsesija njima dosezala je apsurdne razmjere – ona je plesala čak i u modernoj varijanti tunike koja je neodoljivo podsjećala na antičke toge. Danas je možda niko ne bi shvatio za ozbiljno, ali u Evropi na kraju 19. vijeka ona je bila senzacija – pomalo neuredna, bosa, obučena kao antička grčka plesačica. Granice je rušila time i što je plesala gotovo naga – za nju to je simbolizovalo slobodu od društvenih konvencija i mogućnost da se poveže sa prirodom. Isidora nije namjerno šokirala, ona je zapravo samo dozvoljavala da je preplave emocije – u njenoj glavi fizičko i duhovno, umjetnost i seks bili su nerazdvojni. Isidora se u Moskvi obrela nakon revolucije, gdje je otvorila školu modernog plesa za djevojčice, a uporedo je često organizovala svoje performanse.
Istinito proročanstvo u koje nije povjerovala
Isidora se u Moskvi obrela na poziv Lenjina, koji je volio da gleda kako ona pleše, a na taj potez odlučila se najprije jer je bila duboko nesrećna u Americi – sve ju je podsjećalo na promašene ljubavi i duboku tragediju koju je tamo proživjela. Slavna umjetnica uzgubila je dvoje djece u saobraćajnoj nesreći, a potom joj je i preminulo i treće dijete samo nekoliko dana nakon porođaja. Uprkos tome što je u 40-oj godini i dalje zračila mladalačkim duhom, nije ni slutila da će doživjeti najuzbudljviiju ljubav u svom životu. Neposredno pred dolazak u Rusiju, čuvena londonska gatara prorekla joj vjenčanje na ruskom tlu, na šta se Isidora samo nasmijala u lice i otišla ne ostaviviši joj ni paru… Ali, onda je u jesen 1921. upoznala Jesenjina…
Baš na jednom u nizu njenih nastupa, na boemskoj žurci punoj alkohola i dima, u ateljeu slikara Žora Jakulova, upoznala je i Jesenjina. Teško je zamisliti reakciju tadašnjih radnika u socijalističkoj Rusiji na njenu tačku “Ples sa šalom” – Isidora je polugola skakutala po bini, mašući crvenom maramom. Ali, postojao je jedan čovjek koji je reagovao baš onako kako je ona oduvijek priželjkivala… Bio je to upravo čuveni pjesnik – vidjevši je ostao je opčinjen, pun želje da uradi nešto udarno i izražajno. U tom trenu je glasno opsovao i krenuo da se probija kroz masu uzviknuvši: “Dođavola, sklonite se svi sa puta”, pa izveo kratak, budalast i divlji ples za Isidoru. Potom je pao na koljena.
Isidora ga je pomilovala po glavi, i jednostavno izustila: “Anđeo“, samo nekoliko sekundi kasnije pogledala ga je u oči, pa rekla: “Đavo“. Iste noći, opčinjeni i zaneseni, Isidora i Sergej napustili su veselje i nastavili zabavu u dvoje u njenom stanu. Ljubav je nezadrživo ušla u njihova srce, zanavijek im odredivši sudbinu. Njihova veza je u mjesecima koji će doći nastavila da začuđava okolinu, njihove poznanike i prijatelje. Malo ko je razumio ogromnu razliku u godinama, komunikaciju isključivo gestovima i pogledima, a još je bilo manje onih koji su mogli da shvate Isidorinu poslušnost kojom je reagovala na ofanzivne ludorije pjesnika.
Međutim, sve prepreke bile su nebitne i nikakva koprena nije mogla da zamuti njihove emocije – samo šest meseci od prvog susreta, oni su se zavjetovali jedno drugom na ljubav i vjernost i zvanično. Neko vrijeme sve je išlo glatko, imali su svoj malo “raj”, a često su i nastupali zajedno – ona je igrala, on je čitao svoju poeziju.
Isidori je predstojala turneja po Evropi i Americi, a ona nije mogla da zamisli da se razdvoji od njenog Sergeja Aleksandroviča (voljela je da ga zove punim imenom), pa ju je Rus očekivano pratio na tom proputovanju. Baš tada, daleko od drage Rusije, započeli su problemi – tamo, u dalekom svijetu niko nije poznavao Jesenjina, niko nije mario za njega, bio je odsječen od svega što je volio i čemu se divio, bio je običan ruski seljak i suprug poznate Isidore Dankan.
Kada bi Amerikanci čuli da piše poeziju i da je nacionalni pjesnik, jednostavno bi ga upitali: “Ali, šta ti uopšte radiš za život?”. Sve to učinilo ga je bolesnim i očajnim – počeo je da tugu i nezadovoljstvo utapa u alkoholu. Kada su novine pisale da Isidora stiže u pratnji svog mladog supruga, on je bio toliko bijesan da ju je gađao cipelama. Od nemoći i bijesa sve što mu je ostalo jeste da pravi skandale nekada obožavanoj ženi – počeo je da dijeli Isidorinu odjeću siromašnima, pravi scene u restoranima i javnim mjestima. Odnos među supružnicima mjesecima je eskalirao sve dok nisu postali stranci i neprijatelji jedno drugom.
“Odvela sam Jesenjina daleko od Rusije. Htjela sam da ga pokažem svijetu. Sada moramo da se vratimo u Rusiju kako bi on sačuvao svoj um, jer bez Rusije, on ne može da živi”, rekla je Isidora jednom prilikom. I zaista – prijatelji više nisu mogli da prepoznaju Jesenjina, on je bio drugi čovjek – istrošen, umoran, nervozan, pun teških, crnih misli, iz njegovih usta izlazile su bezobzirne, grozne riječi i pregršt uvreda na račun žene koju je volio.
Oni koji su bili upućeni u odnos pjesnika i plesačice tvrde da je tih mjeseci Jesenjin često napuštao Isidoru, a ona ga je preklinjala da se vrati, ljubeći mu cipele, govoreći: “Sergeje Aleksandroviču, ja te volim!” Ali, i tome je morao doći kraj – žena koja nikada nije rekla nijednu lošu riječ o voljenom Jesenjinu, više nije mogla da trpi njegovu destrukciju. Iscrpljena i nesrećna, Isidora je pijanom Jesenjinu saopštila da ide u Pariz bez njega i da ga ostavlja samog u Moskvi.
“Konačno sam slobodan. Stara vještica”, pričao je prijateljima pjesnik.
Samo nekoliko mjeseci nakon njenog odlaska on joj je poslao drzak i kratak telegram: “Ja volim drugu. Ženim se. Srećan sam”. Njegovi prijatelji su nakon njegove smrti svjedočili da je u stvari želio da joj kaže da je voli, ali da ne može da živi sa njom, i da mora da potraži svoju sreću sa drugom, te da isto želio i njoj. Ipak, pokušao je da je zauvijek istisne iz života grubim riječima… A, to je ono što mu je oduvijek išlo od ruke – da riječima izazove kako najljepše emocije, tako i duboke ožiljke. Ono što Isidora nije znala jeste da je to bila velika laž – Jesenjin jeste bezglavo lutao sa drugim ženama, a 1925. godine čak se i oženio Sofijom Tolstoj (unukom čuvenog Lava Tolstoja), ali je njegovo srce zauvijek ostalo kod te “gipke, lakonoge breze”. Ne samo srce, već i zdrava pamet…
Naime, Sergej Aleksandrovič je zalazio lagano u “ludilo“, bio je u sve gorem psihičkom stanju, neumjereno je pio i nerijetko razgovarao sa “crnim čovjekom“, đavolom koji je živio u njegovoj mašti… Rasplet je neminovno bio tragičan. Jedan njegov prijatelj, prisjećajući se posljednjeg susreta sa pjesnikom, otkrio je šta mu je rekao Jesenjin, pun sjete i tuge: “Sviđa li ti se moj šal? To je poklon od Isidore. Ona mi ga darovala. Eh, kako me je voljela ta starica! Ja ću joj napisati… pozvaću je, i ona će razdragana dotrčati da mi padne u zagrljaj...” Posljednji Jesenjenovi mjeseci bili su obojeni teškom, sivom atmosferom beznađa, tuge i ludila, ali baš tada su pjesme iz njega tekle nezaustavljivo i silovito – kao da su “navijene iz mašine”, kako je sam pričao. Kao nikada prije, on je pisao i sjećao se ljubavi, mučila ga je njena prolaznost, a opet ju je smatrao najvećim čudom života. Kada mu je u jednom trenutku nestalo mastila, krvlju je napisao pjesmu “Doviđenja, druže, doviđenja”, za koju se ispostavilo da je i posljednja…
“Čitav život čekah malo sreće,
al’ u noći ipak ostah sam…
Doviđenja, bez stiska, bez riječi!
Čemu bol i vrelih suza žar?
Za nas nije nista novo mrijeti,
ni sam život nije nova stvar…“, napisao je čuveni Rus, u tom trenutku “rob” uobrazilja, zlovolje i usamljenosti.
Pјesmu je zgužvanu strpao u džep svog prijatelja, a zatim je samo dan kasnije okončao svu svoju agoniju – u snјežnoj i tužnoj noći između 27. i 28. decembra 1925. godine, u lenjingradskom hotelu “Angleter” Jesenjin je sebi oduzeo život. Neuredna soba broj 5, u kojoj je nekada boravio sa njegovom Isidorom, volјeći je i ljubeći, postala je njegova grobnica.
Sergej Aleksandrovič izvršio je samoubistvo na tri načina kako bi osigurao da neće preživјeti – presjekao je je vene, zapalio cijev od grejanja, svezao je šal oko vrata i objesio se. Nakon ove tragedije Dankanova se potpuno povukla iz javnog života.
Tako tipično za nju – bijeg od tuge i bolnog nedostajanja tražila je u kratkim i prolaznim aferama… Ipak, voljenog čovjeka nadživjela je samo godinu i po dana. Već je zagazila u šestu deceniju kada se u Nici zabavljala sa mladim ljubavnikom – jednog septembarskog dana prebacila je svoj čuveni crveni šal oko vrata i krenula da se provoza sa tim zgodnim Italijanom. Bio je to posljednji dan u životu lijepe, slavne Isidore – šal, njen zaštitini znak, ali i isto ono čime je Jesenjin sebi oduzeo život, slučajno se obmotao oko točka automobila u pokretu i – udavio je.
