Važno je da se sjećaju da je čovjek lijep na osnovu onog šta nosi u srcu i duši.
Čitajući neki tekst na nekom stranom sajtu (barem onoliko koliko mi moj engleski to dozvoljava) o tome po čemu djeca, kad odrastu, pamte svoje roditelje, zapitala sam se: Po čemu će mene moji klinci pamtiti? I po čemu smo mi pamtili svoje mame? I ja, baš poput one mama iz USA, napravih svoj spisak… a prije toga zastajem i nekoliko rečenica posvećujem svojoj kevi.
Sjećam se kada mi je pričala Snježanu i 7 patuljaka ama baš svake večeri pred spavanje. Kada me je već onako u polusnu ovlaš ljubila u čelo i tiho mi govorila da ću i ove noći sanjati lijepe snove.
Sjećam se kada mi je oblogama od neke prošlogodišnje smrdljive dudare skidala visoku temeperaturu i mazila me po kosi dok sam se ja tresla od groznice.
Sjećam se i kada se radovala zajedno sa mnom mojim uspjesima i kada je plakala sa mnom svaki put kada je moje srce bilo slomljeno.
Sjećam se kada je samo ona znala da riješi jednačinu s dvije nepoznate. Sjećam se kada je uvijek bila uz mene.
Sjećam se samo nje…
A mi se sad pitamo… Da li smo dobre majke, da li svoj posao radimo predano, da li su naša djeca uradila domaće zadatke, da li su pojeli dvije ćufte i kašiku graška na gusto koje smo im ostavile u mikrotalasnoj da ih zagriju prije škole, da li su spakovali opremu za fizičko, da li ih žuljaju patike koje smo prije neki dan izvadili iz cipelarnika, da li su namjestili svoje krevete, spremili radne stolove, da li će imati košmare večeras, da li smo im upalili bojlere, da li smo im ispeglali farmerice, da li ćemo imati da platimo ekskurziju… Ima li kraja?
Da li, opterećeni ovakvim spiskovima, zaboravljamo šta je našoj djeci zapravo najvažnije i šta je to po čemu će oni nas pamtiti? Želim da se sjećaju mene, onakve kakva sam bila dok sam obavljala svoju najvažniji ulogu u životu.
Ne želim da se sjećaju razbacanih igračaka u sobama. Želim da se sjećaju kako smo se zajedno njima igrali.
Ne želim da se sjećaju prljavog posuđa u kuhinji, zagorjelog pasulja i patišpanja koji se i ovog puta nije “digao”.
Želim da se sjećaju svih onih porodičnih ručkova kada smo sa stola ustajali punih stomaka i još punijih srca.
Ne želim da se sjećaju gomile sakupljenog opalog lišća u dvorištu. Hoću da se sjećaju kako su se po njemu valjali, bacali ga visoko iznad glave i koliko su tada bili srećni.
Ne želim da se sjećaju suza prolivenih zbog neosvojenih medalja. Želim da se sjećaju osmijeha koji su nastupali kasnije kada smo smo svi zajedno odlazili na pljesekavicu sa svim prilozima ne bi li na taj način proslavili osvojeno 4. mjesto.
Ne želim da se sjećaju padova na velikim odmorima, prolivenih suza zbog trenutnog bola i sramote. Hoću da se sjećaju mojih iscjeliteljskih moći koje sam imala svaki put kad nijedne obloge ni lijekovi za bolove nisu djelovali.
Ne želim da se sjećaju torte sa fondan figuricama u obliku junaka iz Zvjezdanih staza koju je Milan imao na proslavi svog rođendana. Hoću da se sjećaju mog pudinga od vanile sa sjeckanim bananama odozgo, prelivenog onim čokoladnim filom iz tube koji sam im barem dva puta nedjeljno pravila na frku.
Ne želim ni da se sjećaju Mininih patika od 200 evra, ni Dušanovog najnovijeg Ajfona. Hoću da se sjećaju moje radosti kada su konačno shvatili da čovjek nije lijep zbog onoga što nosi na nogama već zbog onoga što ima u glavi i srcu…
Zato ni loše frizure, ni uredne frizure, ni sendviča sa parizerom, ni pilava s kokošijim mesom organskog porijekla, ni bubuljica na vrhu nosa, ni izlizane čarape na peti, ni osvojene medalja, ni loše ocjene, ni petice sa zvjezdicama, ni skupih patika, ni patika kupljenih na Najlonu petkom kad polovnjaci ožive, ni skuvano ručka, ni osjećaja krivice zbog pojedenog hamburgera, ni najnovijeg Ajfon, ni “cigle” iz prošlog vijeka… Toga više neće biti na mom spisku. I zato ću napraviti novi.
I samo te stvari sa liste treba da su nam bitne jer one su jedino čega će se naša djeca sjećati…
