Divan je dan. Sjedim na klupi u parku. Pored mene, u travi se igra moja druga princeza. Kupam se u ljubavi prema njoj, toploti i miru. Blažen trenutak…

„Jeste li je farbali?“ čuh negdje iz periferije svijesti.

Koga? Šta? Farbali?! Ne shvatam.

Dok okrećem glavu, u djeliću sekunde sine mi da me neko pita za kosu mog plavog čeda. Pogled mi se srete sa dva oka koja smiješeći se nestrpljivo čekaju da potvrdim.

Pomislim: „O Bože moj, gdje ja živim!“, a izgovorim: “Ne, naravno, ko još farba malu djecu, izvukla je lutriju rođenjem!

Gleda me, sjena ljubomore brzo protrča njenim ljubaznim licem. „I moja je rođena sa mnoooogo loknica, ali smo je obrijali da joj bude kvalitetnija kosa“.

Opet pomislim, „Dragi Bože gdje ja živim, genetika vs. mašinica“, a izgovorim: „Kosa raste, bitno da joj ne smeta“.

A koliko ima vaša?““Dvije“, kažem. „Uuu, pa baš je stabilna i spretna“.

Opet ona sjena!

Mislim se, nije moguće.

Jest, nema sumnje!

„Moja se navikla na kolica, neće da izađe iz njih, lijepo joj, ali kad izađe trčiiii, a nikad ne padne! Ljudi se čude kad kažem da nema ni dvije.

U trenutku dok mi saopštava svoju zadnju nadmetaljku, dozva je neka starija žena, vjerovatno mama.

Molim lijepo!

Zar do sada niste shvatili da uz svaku brižnu majku MORA u park da ide i njena brižna majka?

mother 2

Protiv uroka. Kao amajlija. Pa kad se ukrste dvije brižne majke, pa još iskustvo, bezvremeno, od čukunbaba, sa svim narodnim vjerovanjima i običajima…

Od negledanja djeteta direktno u oči, preko crvenih konaca, nesušenja pelena noću, do mazanja paprike po sisama da dijete prestane već jednom sisati (u trećem mjesecu!) jer je mlijeko rijetko, pa beba nije dobila 5 kila. A sve u cilju davanja graha i slanine…

Dakle, kad se sve smućka, sabere i oduzme, dobijemo zbunjene današnje mame, rastegnute kao žvake između dobronamjernih bapskih savjeta i povremenih bliceva svog razuma, prirodnog nagona i sluha za potrebe svog bepčeta.

Negdje u tom lutanju, između savjeta koji pljušte (iako ih ne traži) i bliceva razuma, majka krene da poredi svoju bebu sa svim drugim bebama i sebe sa svim drugim majkama, očajnički tražeći potvrdu da čini pravu stvar. Jer, šta je prava stvar?! Ona sigurno više ne zna.

Naravno, lutanju je kraj kada na svijet dođe njeno drugo, treće…dijete.

Kod trećeg više ne pališ ni razum. Nagonski radiš ono što (sad shvataš) je tako očito bilo ispred tebe, a ti posramljena što si dozvolila da ne vidiš.

Do tada….

Posavjetovane od baba i prababa, nikad vam neće priznati mlade majke (ne, ni u ludilu!) da im djeca noću ne spavaju, da se bude po 100 puta, da ih nosaju, hrane, poje, puštaju im “Bila mama kukunka”, pjevaju im “Bila mama kukunka”, trče s njima u naručju kroz kuću, spavaju na podu pored kreveca, i na kraju, drže sisu u bebinim ustima dok ove blaženo sisaju svoju sisodudu, ne bi li odspavale bar pola sata u komadu, a sve to u gluvo doba noći! Svake noći!

Neće vam priznati, ni pod prijetnjom strijeljanjem. Jer, ne valja ružno pričati o bebama, kažu babe.

Biće kako pričaš, kažu babe.

Reci ti da je sve divno i blaženo.

Okupaš, nahraniš, legnu, zaspu. Same. Bude se ujutro uz guk i smijeh. I još malo leže prebirajući nožne prstiće i gučući, pa ti čak možeš i da se izležavaš ili popiješ kafu, već po izboru.

mother5

Nikad ne reci da ne možeš po danu ni skuhati ručak.

Ne reci da ti je u kuću pala bomba, ne jedna već nekoliko.

Ne reci da se ne možeš istuširati do kasno naveče, ne reci da ti je odnos s mužem nula, o seksu da ne pričamo (šššššššš!).

Ne reci da ti je dosta plača, nosanja, pelena, hranjenja, povraćanja, gnječenja organske mrkve, pljuvanja organske mrkve, alergija, osipa, pumpice za nos, pumpice za uši, Pavlovićeve masti……SVEEEEEGA!

Ne reci da si sluđena, da jedva čekaš minut da zbrišeš iz kuće, da ti se ne vraća kući, bar još nekoliko sati.

Ne reci svekrvi da ti muž igra previše igrica, da ti je muž premalo kod kuće, da ti muž ne zna promijeniti pelene, da ti muž ne zna baciti pelene, da ti muž hrče dok spava, da ti muž ima tvrd san (ali samo san), da ne viđaš muža.

Ne reci svekrvi da ti se ne pravi jebena ziiiiimnicaaa!!!

Ništa to ne reci.

Superlativ molim! Samo superlativ!

Zbog uroka, jebem li ga!

Zbog toga što ne valja ružno pričati o bebi.

Što ne valja ružno o mužu (dio sa svekrvom).

Zbog toga što kažeš, to će ti i biti.

Nemoj da te ogovaraju i da u tebe upiru prst: „Ova noću ne spava cccc, ni danju cccc, ne stigne napraviti ručak cccc, ljuta je na bebu cccc, ljuta je na muža cccc, ljuta je na sve cccc, luda ženska cccc, ne zna kako joj je lijepo, a sve zato što nije organizovana, ne zna žena, pa eto ti cccc… A tek na šta liči ccccc i c!“

Prokleti superlativ!!!

Ne znajući za ovu bapsku veliku mudrost sve sam iskreno odgovarala sa svojim PRVIM djetetom..

Parkovska mama: “Spavate li noću?“ Ja (ko iz topa): “A joj, ne, maštam o tome, budi se po sto puta“. Parkovska mama: „Moja, boga mi,spava! Oko sedam je okupam, nahranim i legnem budnu u krevet. Do sedam ujutro je ne čujem. Ustajem da vidim je li živa!“

Parkovska mama 1: „Odspavaš li po danu, onako uz bebu?“ Ja (ko iz topa): „Po kakvom danu? Ona spava dva puta po 15 minuta. U sekund. Ko da ima štopericu u glavi!“ Parkovska mama 1: „Moja boga mi odvali tri, četiri sata! I ja s njom! Baš se odmorim!“

Parkovska mama 2: „Prihvata li tvoja dohranu?“ Ja (ko iz topa): „Ma kakav! Kuham joj organsku mrkvicu, onako baš da se raskuha, hranim i zabavljam, čak i puštam crtiće! Napuni usta, ako uopšte pristane da zine, i onda me uredno svu ispljuje i izšprica!“ Parkovska mama 2: „Boga mi, moja pojede po dvije velike mrkve i traži još. Ne smijem joj dati, bojim se, preješće se!“

Zgradovska mama: „Hoće li tvoja sama da se zaigra?“ Ja (ko iz topa): „Ma kakav! Moram non-stop da je nosam, pjevušim, pričam… odpadoše mi ruke i leđa. Noću se ohlade, pa ne mogu ustati.“ Zgradovska mama: „Boga mi, ja svoju stavim u hranilicu ili mrežicu, dam joj igračkice, ona se igra, guče… satima! Zna tako sjediti dok ja ne odgledam i dvije serije!

Zgradovska mama 1: „Hoće li tvoja da sjedi u kolicima vani?“ Ja (ko iz topa): „Ma jok, cijelo vrijeme moram da je nosim, sve me boli, morala sam kupiti kengurka, ali me i od njega sad opasno boli kičma. Ne znam šta ću više. Čim je spustim, riče ko vo!“ Zgradovska mama 1: „Oooo boga mi, moja mora u kolica! Nema šale. Od početka je tako. Mrko je pogledam i ona se sama penje, više ni ne traži da izađe čak i kad stignemo pred kuću.

Zgradovska mama 2: „Kad je tvoja progovorila? Prohodala?“ Ja (ko iz topa): „Da ti pravo kažem, skoro. Tek par riječi, a nekako mi je kasnila i sa prohodavanjem.“ Zgradovska mama 2: „Boga mi, moja nije imala ni 9 mjeseci, a već se uspravila, a sa 11 je znala oko 30 pjesmica!“

Lonely Mother-2I tako majke, lažući jedna drugu, da bi bile bitne, savršene i ostvarene, same sebi skoče u stomak.

Jedne dobiju komplekse (ja npr. sa prvim djetetom, da napomenem).

Druge budu još frustriranije u pokušaju da period velikog potresa i tumbanja u životu, period dobijanja prvog djeteta, predstave svijetu onakvim kakav nije.

I tako ne dobiju utjehu, podršku niti rasterećenje kroz iskren razgovor, ni jedne ni druge.

I tako ne daju sebi šansu da spoznaju da nisu važne bapske priče!

Ni parkovske, ni zgradovske.

Da samo treba da slijede svoje majčinske instinkte.

Da dozvole sebi da uhvate pravu frekvenciju.

Da ne moraju i ne mogu biti superheroji!

Da su samo ljudi koji i griješe.

Da svi imaju i teške i divne momente.

Da su često čak čitavi periodi teški i naporni!

A da onda dođu oni nezaboravni, savršeni.

Da NIKOME nije lako podići dijete!

Da sam tada znala sve ovo što znam sada… eeeeh!

Sada znam SRCEM najveću istinu o mamama!

Najbolja mama je zadovoljna ŽENA! (ali to je već tema za novu priču!)

Dopisnica iz raja