Od izgradnje obične česme sa vodom iz vodovoda, u Banjaluci se već godinama, kako smatraju građani, pravi čitava nauka, i zato neka od najfrekventnijih mijesta u gradu već godinama nemaju “luksuz” u vidu vode za piće!

Bilo kome, ko je bar u prolazu, pogledao kako izgleda gradnja česme sa vodom za piće nikako nije jasno u čemu je već godinama problem sa postavljanjem česmi na mjesta na kojima za to postoji potreba, pogotovo jer za te namjene izdvajaju desetine hiljada budžetskih maraka.

Pored činjenice da nadležnim službama, po dinamici gradnji javnih česmi, treba i do dvije godine da naprave jednu česmu, činjenica je takođe i da postojeće izvore, kojih u Banjaluci i okolini ima priličan broj, održavaju i čiste uglavnom mještani, dok se angažman onih koji bi trebalo da brinu o njima, uglavnom, svodi na postavljanje tabli “voda nije za piće”.

Rekreacija suvog grla

Javna česma još nije postavljena ni u park “Mladen Stojanović”, gdje se okuplja najveći broj rekreativaca, sportista, mladih i najmlađih Banjalučana. Iako tokom dana ovdje borave stotine građana, te iako je bilo apela da se jednostavno postavi česma sa vodom za piće, posjetioci i dalje “žicaju” vodu iz okolnih kafića.

Većina neispravna za piće

Na području grada postoji veliki broj izvora i improvizovanih česmi, ali na većini njih svake godine analiza pokazuje da voda nije ispravna za piće – bez obzira na to u kom dijelu grada i na kojoj lokaciji se nalaze. 
Jednom godišnje, analize se vrše u Institutu za javno zdravstvo, a ukoliko i bude ispravnih nalaza, riječ je o nekoliko lokacija udaljenih od izletišta ili samog grada.

Iako je ove godine planirano 50.000 maraka za gradnju javnih česmi, park “Mladen Stojanović” nije u planu kao lokacija za postavljanje jednje od njih. Sve to nema puno smisla građanima koji ovde pjrovode dobar dio dana. 

– Koliko se ja razumijem, radi se o običnoj vodovodnoj cijevi i betonskom postolju sa česmom. Ne znam na koji način to može da bude komplikovano. Nismo mi Sahara pa da imamo problem sa vodom. Ne znam koji su razlozi što se od toga pravi neka nauka. Jednostavno je, ovdje vježba veliki broj ljudi, a nema vode za piće u blizini. Sa cijevima i priključenjem i zidanjem, jedna najobičnija česma ne može da košta grad više od hiljadu-dvije maraka, ali za te pare još i da bude dobra. Kada bih je ja pravio u svom dvorištu za dvije hiljade maraka, ljudi bi zastajali da vide čudo. Gradu je valjda još jeftinije, jer ne plaća sam sebi ništa – kaže Dragan Međedović, jedan od rekreativaca u najvećem banjalučkom parku.

Uništene česme

Česme i fontane koje su nekada bile funkcionalne, već duže vrijeme su polomljene ili van upotrebe, a dok se neko sjeti da ih obnovi, rekreativci, sportisti i svi ostali vodu donose u plastičnim flašama. Takođe, slična situacija je i sa ostalim mjestima na kojima se okupljaju izletnici i rekreativci. Iako na većini tih mijesta postoje prirodni izvori ili je vodovodna mreža u blizini, za nadležne u gradu, gradnja javne česme je po svemu sudeći u nivou sa gradnjom podzemne željeznice. Kako sami kažu, izvori nisu u njihovoj nadležnosti, a za gradnju svake česme, procedure traju mesecima.

– Svaki grad ima javne česme, raspoređene tako da su dostupne građanima u svim dijelovima grada. Na šetalištima i izletištima mogu se postaviti najobičnije cijevi sa česmom, da ljudi mogu da popiju vode, da operu ruke, voće… Ne treba tu nekog posebnog truda ni sredstava, samo malo volje – kaže biciklista Saša Milovanović.

Ove godine, pored iznosa od 50.000 maraka za javne česme, planirano je i 90.000 za održavanje fontana, a u planu je izgradnja tek tri česme u centru grada.

Izvor: press.ba