Gledam te dok spavaš. Gledam te i opet se bojim. Po stoti put. Onda kažem sebi „eh jesam luda! Pa ti si moj muž“. Nasmijem se, zagrlim te i utonem u san.
Ovo bi bila sasvim obična balkanska ljubavna priča jedne žene, da sam ja obična žena.
Ali nisam. Kažu moje prijateljice. Jer volim muža. Poslije mnooogo godina. Volim. A to ne ide tako. I zato nisam normalna.
„Pa ko još voli muža?! Svašta! Nisi ti mila ništa drugo probala odavno, zato ti tako misliš!“
„Znaš li ti kakvih sad macana ima?! Samo pogledaj oko sebe!“
„Misliš da on tebe još voli? Ne budi smiješna!“
„ Ja onog svog ne mogu očima gledati. Ali zato mogu macane. Mmmmmm, šta mi sve pada na pameeet! Uh!“
Slušam tako, godinama svoje prijateljice. I njihove prijateljice. I prijeteljice prijateljica.
„Mala, ne znaš ti osnovne stvari. Prvo, brak je sranje. Drugo, ljubav ne postoji. Postoji samo udruženje u kom se podnosite, zbog djece.“
„ Brak je ekonomija. Ti njemu p…e, on tebi lovu. Da mi je to neko rekao dok sam bila cura jooooj….sad bi imala lovatora, ne bi džaba davala sve ove godine! Trošila u Grazu, Beču, išla po Dubrovnicima, a ne bi gledala kako ću na produženi vikend u usranu Makarsku! Razumiješ?! A ti tu sliniš za čovjekom s kojim si već dvadeset godina, šta imaš od toga, jesi normalana uopšte? On bolan gleda druge, mlade, sisate, misliš da nije nešto okrenuo sa strane?! Koja si ti budala!!!”
„Znaš ti šta trebaš mala? MISLITI NA SEBE! NA SEBE JEBOTE! NI NA KOG DRUGOG! Ugađaj sebi, kupuj, flertuj! To ti treba! Zategni se, malo botoks, ovo ono, pa u napad. Igraj se malo. Mogla bi i nekog mlađahnog pastuva probati. Jednom se živi jebote! Sve ti to govorim dobronamjerno, ko prijateljica, ko što ću jednom i ćerki svojoj! Pusti njega, jebo te on, zajebavaj ga malo! Što ga više budeš zajebavala on će biti bolji! Vidjećeš!“
Mislim se, Bože šta je ovo sa mnom?! Da mi nije neki hormon poremećen? Možda je stvarno hormon! Možda zato ne shvatam šta one to pričaju! Možda se zato tako obradujem svaki put kad ga vidim ili čujem. Hoće to od štitne!
Ispran mozak? Ima tih metoda sada, ne znaš jesu li misli tvoje ili te je neko oteo i odveo u kakvu tajnu vojnu bazu pa ti pilao po mozgu.
Da nismo zaprašivani nečim u PM! Pa ja malo više ušmrknula!?
Nemam neko objašnjenje a zanima me, majke mi, šta mi je. Kako je moguće da ne sretoh ni jednu žensku osobu svojih godina koja VOLI! Pa gdje ja to živim, kuda mi to idemo kad ljubavi nema????
Prisjećam se još jednom. Prisjećam svih naših zajedničkih godina. Lijepih i manje lijepih. Šta smo sve proživjeli zajedno! Zaljubili se, zavoljeli, odrasli zajedno. Dobili klince! Kakve klince! Kako poželiš nečije klince ako tog nekog ne voliš beskrajno? Kako poželiš male plodove svoje ljubavi ako je nema? Izvinite, prijateljice moje, nije mi jasno.
Znaš, nisam ti rekla, odavno znam da se mi srećemo kroz sve živote. Mi smo dvije duše što su se našle u praskozorje svemira da zajedno savladavaju karmičke lekcije. Zato sam te tako lako prepoznala. Zato ću te uvijek prepoznati. Zato te tako duboko volim. Zauvijek. Za sve živote.
Više ne govorim mojim prijateljicama o tebi. Ne spominjem da smo razgovarali ti i ja (heeej razgovarali!). Ne spominjem da se noću, u snu, dodirujemo dok spavamo. Ne spominjem da mi stomak zadrhti kad na ekranu mobilnog ugledam Moj Dragi. Ne spominjem da mi čestitaš rođendan, da putujemo negdje za vikend. Sami ti i ja. Ne spominjem koliko volim da te zagrlim. Ništa ne spominjem. Previše je loše energije oko nas. Sad te čuvam za sebe.
Mnoge od mojih prijateljica imaju sjajne muževe. Koji ih vole. Ali one ne vide. I baš mi je žao. Stvarno mi ih je žao. Žao mi je jer imaju vremena, energije, volje da se zabavljaju glupostima, umjesto da razgovaraju sa svojom polovinom. Ulažu u svoje frizure, svoje celulite, torbe i tetoviranje obrva a nemaju želje ni snage da se bore za svoj brak.
Mnoge od njih će se razvesti ili žive sa cimerom kog zovu mužem.
I dalje isto misle. Ne vjeruju u ljubav. Ni brak. Beznadežno nesvjesne da je i za jedno i za drugo potrebno dvoje.
Skupljam bisere ovdašnjih žena. Imaju potrebu da unize, da popljuju, omalovaže, da se rugaju. Kratko da me zajebavaju. Pa dobro. Prihvatam igru. Biće im lakše, u njihovom strahu i samoći. U njihovoj ogorčenosti. Voljela bih da im pomognem. Da žele da me čuju. Ali ne žele. Zato prihvatam igru.
Prijateljica: „Ti ko da imaš ugrađen čip za kontrolu misli! Jebo te on!“
Ja: Pa da, kad malo bolje razmislim i jest mi iskočio neki đavo iza uha! Možda me od toga glava boli, a ne od toga koliko je moj muž ponekad težak!
Prijateljica 2: „Uuu jebote, da ti nije nešto sipao u kafu?“
Ja: Dobro kažeš! Bila sam kod sumnjivih kafedžija! Kako mi to do sada nije sinulo?! Još me vodila njegova tetka!!! Čovječe, sve se slaže! Heeeej gdje mi je pamet bila kad mi je jedna njena ko fol gledala u šolju! A ja mlada, radoznala! Išla samo da vidim hoću li se udati za njega! To je! Šta ću sad!? Da pojedem tablu laksativa ili da odem na ono ispiranje š…a?! Kažu izađe cijela vojska govana od ko zna kada? Jest da sam kafu popila prije 20 godina, al možda dobaci i do tad?!
Drage prijateljice, i one koje to niste (još):
Brak i ljubav nisu lagane rabote. One zahtijevaju trud. Konstantan trud. One zahtijevaju ulaganje. „Dobro se dobrim vraća“, sjećate se? To je naravoučenije pola priča u čitankama iz osnovne škole. Zaboravile?
Brak i ljubav su odluka. Zakletva. Poštovanje. Nježnost. Briga. Praštanje. Kompromis. Smijeh. Suze. Topla riječ. Hladna riječ. Zaboravljanje ružnog. Inspiracija u lijepom. Spremnost da progutaš ego. Uvijek. Da ideš naprijed. Uvijek.
BRAK NIJE IGRA MOĆI. LJUBAV NIJE EKONOMIJA.
Eh moje prijateljice! Koje li ironije! Pogrešno posavjetovane, pogrešno načitane, samo ste sebi uskratile šansu da prepoznate i osjetite ono za šta definitivno vrijedi živjeti. I umrijeti. LjUBAV.
Vi ipak imate svoje ja! I ne date da ga iko dira!
Dopisnica iz raja
