Životno iskustvo koje dolazi sa godinama mijenja ponašanje, očekivanja i način doživljavanja ljubavi. Osobe koje su svjesne da se život sastoji od uspona i padova i da je bolje živjeti život punim plućima nego biti žrtva sopstvenih strahova, češće sklapaju veze u poznijim godinama. Emotivnom životu se u zrelim godinama pristupa drugačije nego u mladosti. Pozne godine se više odnose na kalendarski uzrast, a zrelost je psihološki pojam koji nažalost ne dolazi nužno sa godinama.

Nove veze u pozni(ji)m godinama češće sklapaju osobe koje smatraju da život čine usponi i padovi i da je bolje živjeti život punim plućima nego stajati po strani i biti žrtva sopstvenih strahova. Strah od života i strah od smrti su u tjesnoj vezi, sa razlogom se kaže da se života najviše boje oni koji se plaše smrti. Da li će se i kada prednost dati Erosu ili Tanatosu zavisi od više faktora, što predstavlja dobru temu za prorađivanje na psihoterapiji.

Ljubav u pozni(ji)m godinamaNaizgled neobjašnjiva promjena ponašanja i dotadašnjeg stila života često ima veze sa strahom od smrti i načina njegove obrade, pa je dobro uz pomoć stručnog lica proraditi ono što u našoj kulturi predstavlja tabu-temu.

STRAH OD PROMJENA I NEPOZNATOG

Od psihološke obrade prethodnih iskustava zavisi da li će se ljubav u poznijim godinama doživjeti kao poklon života ili će se uslijed straha od promjene sabotirati prije nego što se pruži prilika pravim osjećanjima. Poželjno je, ali i vrlo teško izvući pouku iz sopstvenih grešaka i biti otvoren prema novim iskustvima. Mnogi se teško odlučuju za promjene, pa su zbog niza nesvjesnih otpora godinama sami.

U svemu vide prepreke, pesimistični su (sebe doživljavaju kao realiste), naizgled im malo toga treba ali se u stvari plaše, zahtjevni su (jer im je distanca bezbjednija od bliskosti) i skloni sabotiranju sebe. Svako ima svoju životnu priču zbog čega je sam(a), bilo da je razveden(a), udovac ili udovica ili „još uvijek nije sreo srodnu dušu“.

Nikom ko je usamljen nije lako, ali to nije razlog za predaju. Svaka bliskost se doživljava kao potencijalna opasnost, povjerenje u druge se teško stiče, smišlja se niz manje ili više racionalnih razloga zašto se ne treba vezivati, zaboravljajući pritom da bez rizika nema dobitka. Najčešći razlog otpora ulaska u novu vezu je navika („ne mogu u ovim godinama da se prilagođavam nikome, dobro mi je ovako“), u čijoj je osnovi strah od nepoznatog.

Fokusirani na prošlost, plaše se budućnosti pa ne uživaju dovoljno u sadašnjosti koja je jedina izvjesna. Sličan otpor prema novom se dešava i kod ljudi zadovoljnih svojom prošlošću, ali koja je naglo prekinuta sticajem nesrećnih okolnosti, pa se sve novo opaža kao manje vrijedno (ne žele da „ukaljaju“ lijepe uspomene, osjećanje krivice u odnosu na osobu koja nije više tu).

Termin „pozne godine“ se više odnosi na kalendarski uzrast, a „zrele godine“ (o čemu će biti riječi u jednom od narednih brojeva) na psihološku zrelost koja ne dolazi nužno sa godinama pa je mnogi nikada ne dostignu. Pojam zrelosti se odnosi na psihološke procese koji se odvijaju (samopouzdanje, nezavisnost, tolerancija, emocionalna zrelost). Pozne su za nekoga već pedesete (obično za one koji su se rano osamostalili i dobili djecu), a za druge odlazak u penziju, pa i kasnije.

PRAVO NA EMOTIVAN ŽIVOT

Kad „djeca“odrastu, najprije su krajnje zabrinuta za roditelja koji je usamljen. Međutim, kada taj isti roditelj upozna srodnu dušu situacija se često promijeni: do juče brižna „djeca“ se plaše da im baka/deka bejbisiting servis neće biti stalno na raspolaganju ili se uplaše za naslijeđe („on(a) želi samo da se useli, šta ako sve naslijedi“). To se obično dešava u porodicama u kojima su obrnute uloge, sve je potpuno podređeno djeci naviknutoj na jednosmjernu komunikaciju (navika da primaju, ali ne i daju).

Tačno je da se dešavaju razne zloupotrebe, ali svako ima pravo na emotivan život i vremenom se pokaže da li je izbor pravi. Nekada tek treće doba donese otrežnjenje, jer su problemi u ljubavnim odnosima godinama bili potiskivani iz različitih razloga (zbog djece, loše finansijske situacije, većih porodičnih problema i sl.). Jedan od najčešćih je sindrom praznog gnijezda koji predstavlja ozbiljan test za nastavak zajedničkog života. Tad je preporučljiva pomoć stručnog lica ili podrška prijatelja koji su uspješno prevladali sličnu krizu.

Najbolje je kada se pozne godine dočekaju sa psihološkom zrelošću koju karakteriše kompletni razvoj ličnosti. Ispunjava saznanje da smo mogli drugačije, da smo imali izbor ali se na kraju put kojim smo išli pokazao kao pravi jer je donio mnogo dobrog. Za nekoga je to porodica (djeca), za drugog partner, za trećeg profesija, za one koji su tokom cijelog života psihološki radili na sebi sve to je prisutno u zadovoljavajućoj mjeri. Ne treba se porediti sa drugima, već gledati svoj životni put. Svako treba da nađe oblast života kojom je zadovoljan. Neke osobe nemaju određenu oblast, pa sreću crpe iz saznanja da je njihov put da osluškuju sebe prilikom izbora. Fokusiranje na propušteno i pogrešno izabrano pojačava depresiju, pa se treba fokusirati na postignuto.

Ljubav u pozni(ji)m godinama

PRISTUP EMOTIVNOM ŽIVOTU U ZRELOM DOBU

Emotivnom životu se drugačije pristupa u zrelom dobu nego u mladosti. U mladosti je izbor impulsivniji i više zasnovan na spoljašnjem izgledu, teže se razgraničava zaljubljenost od ljubavi, tolerancija je manja, veća ljubomora, ali i češći doživljaj tipa „zaslužujem nešto više (ili nekog boljeg)“, pa se lakše raskidaju veze. U mladosti je i lakše doći do novog partnera jer je mnogo više slobodnih. Tada je izbor više fokusiran na biranje partnera koji će biti potencijalno dobar roditelj.

U poznijim godinama taj asprekt gubi na značaju jer je reproduktivno doba prošlo, izbor je više fokusiran na sadašnjost (jer je ona jedino izvjesna), nego budućnost koja je neizvjesna. U mladosti se takođe mnogo vremena troši na školovanje i posao, mnogi zbog karijere zapostavljaju privatan život dok u poznijim godinama imaju više vremena za sebe. Ljubav u poznijim godinama poboljšava kvalitet života, čini ga ispunjenijim i pomaže da se zajednički podnose sve teškoće tog doba, prije svega oslabljeno fizičko zdravlje. Čovjek je živ dok osjeća, dok se raduje sitnicama koje život znače, pa za ljubav i podršku, nježnu riječ i priču uvijek ima vremena. Uostalom, „nikad nije kasno da se ljubi strasno“ i „prava ljubav ne zna za godine“.

Izvor: pharmamedica.rs