Dobro mi je ovo već poznato. Uništi me. Pa me zalijepi, spajaj, zašij, zakrpi i opet me stavi pored sebe. I’ll be your clown.

Rascjepaj me kao list papira koji ne želiš više da gledaš. Onesposobi me da te volim. A onda me sa samo jednom rukom i nogom ubaci u more naše ljubavi i mržnje i pusti me da se davim polako. Pospij put po kome hodam bosa izlomljenim staklom, pusti me da vrištim krvava, pa mi zamotaj stopala i liječi ih kao da im nisi ti to uradio.

Pusti me da te mrzim. Prodaj mi jeftino opravdanje i laži na sniženju, ja ću ih kupiti jer sam gola. Pustiću ih da me obavijaju umjesto tvoje ljubavi. Smijaću se kao najbogatija i najsrećnija žena na svijetu.

Dozvoli me da se hranim tobom, budi mi život i otrov. Ne umiješ drugačije, više ni ne umiješ drugačije. Pusti me da srljam kako bih ti se osvetila. Dozvoli mi da ti to nikad ne priznam jer sam kukavica. Pa pusti da to ubija mene, jer ne želim da ubije tebe.

Uzmi mi sve što si kod mene volio, baci u đubre i reci da sam postala neurotična očajnica bez ičega. Ne vraćaj mi ukradeno dostojanstvo, moj nezavisni osmijeh, moju tvrdoglavost i odlučnost. Više ni ne znam za čime jurim. Za tobom ili za njima.

Stavi mi okove kad ti zgriješiš, ispiši mi dosije svojim grijehovima. Skini sa svog ramena prašnjavu odgovornost za našu propast.

Reci mi da su ti se negdje izgubila osjećanja…Negdje? Šta su tvoja osjećanja? Leptiri pobjegli u svijet? Nestali iz tijesne tegle tvog srca? Hoćeš možda da ja počnem da ih tražim? Negdje…

Pa ljubavi, nemam ja toliko vremena. Dobro mi je ovo već poznato. Ne umiješ drugačije. Više ni ne umiješ drugačije…

slika 11 Sve je to s tobom već viđeno: Iskasapljena ljubav

Nisam ti dala cijeli svoj svijet, ali polomio si mi ruke na kojem sam ga držala. Gdje je nestao onaj Tolstoj u suzama, muškarac koji ide sa mnom i za mnom, koji se raspada bez mene, koji me „bolesno voli“ ? Od patetičnog Tolstoja postao si ubica, od muškarca- postao si samo blijedo slovo m. Da li znaš šta mislim o ljudima koji preko noći mijenjaju stavove, mišljenja, osjećanja i nešto za šta se zalažu? Da li treba da ti kažem?

Ti si više osakaćen od mene. Ja nemam ljubav. Ti nemaš principe. Ja sam ostala čovjek. Ti samo spadaš u živa bića.

Dobro mi je ovo već poznato. Jer već sam jednom ovo preživjela. Ne može još dugo da traje. Počupaj me dok klečim, da me pogledaš u oči. Nek ti one kažu da ne možeš da me mrziš više nego što te ja mrzim. Stavi mi ruke oko svog vrata, ali to će biti zagrljaj koji hoće da te ostavi bez daha. Ne, ne brini, ne bez patetičnog daha. Već bez onog koji će te ugušiti.

Ne sudi. Ne razumiješ dok nisi osjetio.

Raznesi me. Ili iskasapi moju ljubav. Ona nije nestala…negdje… Pretvorićemo je u leptire, zabij im nož u krila. I pusti me da živim kao da ne znam od čega sam živjela. Jer pored tebe ja sam postala klovn, papir, siromah, optuženik, žrtva, nešto što je navelo leptire da polete u svijet… Sve sam, ali ne žena.

Ne brini, ljubavi, dobro mi je ovo već poznato.

Jer sve si to već rekao. I sve si to već uradio.

Ne umiješ drugačije. Više ni ne umiješ drugačije.

Izvor: Tara Đukić