Nagradu posvećujem Marku Medakoviću, jedinom preživjelom iz grupe od 14 beba, od kojih je 12 umrlo u banjalučkom porodilištu 1992. godine zbog nedostatka kiseonika, a 13. “zvjezdica” Slađana Kobas preminula je 13 godina kasnije, kazala je Snježana Brezo, režiserka dokumentarnog filma “Dah života”, koji je nedavno proglašen najboljim na “Fingal film festivalu” u Dablinu.
Upravo se spomenuti film bavi pričom o tragično nastradalim bebama, ali prvenstveno Markom Medakovićem, koji i danas vodi borbu za život i koji je u potpunosti ovisan o pomoći roditelja.
Samo nekoliko udaha i minuta dovoljni su da vam se život u potpunosti promijeni. To najbolje znaju majke tragično preminulih beba u banjalučkom Kliničkom centru ratne 1992. godine. Tek rođene bebe, zbog nedostatka kiseonika, izgubile su svoje osnovno dječje pravo – pravo na život. Ovaj tragičan događaj nikad ne treba i ne smije da se zaboravi. Upravo zbog toga Brezo je, zajedno sa kolegom snimateljem Danijelom Pavlovićem, za svoj diplomski rad na Akademiji umjetnosti u Banjaluci odabrala da istraži baš ovu temu.
Film je premijerno prikazan prošle godine u Banjaluci, a riječi patrijarha Pavla brižljivo su upakovane u isti: “Nismo birali ni zemlju gde ćemo se roditi, ni narod u kome ćemo se roditi, ni vreme u kojem ćemo se roditi, ali biramo jedno – da li ćemo biti ljudi ili neljudi”.
Brezo, koja je trenutno zaposlena na Radio-televiziji Republike Srpske (RTRS), u intervjuu za “Nezavisne” je rekla da je to i poruka filma, kao i da se ona tokom rada na ovom dokumentarcu vodila njom, ali i ljudskošću.
NN: Prvi festival na kojem je “Dah života” prikazan je “Fingal film festival” u Dablinu. Prvi festival i prvi veliki uspjeh!
BREZO: Da, prvi festival i prvi veliki uspjeh kojem se, iskreno, nisam nadala. Pozvani smo tamo i otišli smo u Dablin na “Fingal film festival”, a tri dana prije polaska smo saznali da je film ušao u najužu konkurenciju i da je već nominovan za nagradu. Borili smo se s filmovima koji dolaze iz Sirije i s irskim domaćim dokumentarnim filmom. Projekcija je prošla sjajno, propraćena je burnim aplauzom, emocije su savladale i publiku, čestitali su nam, grlili me…
NN: Kako je došlo do toga da počnete raditi ovu priču, čija tema nije nimalo jednostavna?
BREZO: Saznala sam za informaciju da kiseonika u Banjaluci nije bilo i krenula sam tragom iste, kao i da postoji još jedan dječak koji je ostao živ. Riječ je o Marku Medakoviću, na čiji život je zaista teško ostati imun, i tako sam krenula da radim tu priču.
NN: Kroz šta ste sve prolazili tokom snimanja i koliko je teško bilo ekranizovati ovakvu priču?
BREZO: Jako teško, pogotovo sa Markom i njegovom majkom Snježanom. Kad sam vidjela tog dječaka bilo je to izuzetno bolno. On je u invalidskim kolicima, vegetira kao biljka i apsolutno ne može ništa sam. Potpuno je zavisan o svojoj majci koja nad njim bdi 24 časa, kao i svi ostali članovi te porodice, naravno, i zaista me to sve veoma potreslo. Potresle su me priče i ispovijesti i ostalih majki i mnogo sam se borila s emocijama cijelo vrijeme.
NN: Markova majka Snježana izjavila je da nije željela da se ta priča ekranizuje, ali da ste je Vi svojim divnim duhom ipak osvojili?
BREZO: Naš prvi susret je bio prilično neprijatan jer ona nije željela bilo kakvu medijsku pažnju. Dovoljno joj je bilo to što njen sin ima tako težak život. Međutim, počeli smo da se družimo, razgovaramo i uspjela sam joj prići. I dalje se čujemo i često odem da vidim Marka.
NN: Koliko sve to nosi odgovornosti sa sobom, kako prema porodicama, tako i prema javnosti da se sve iznese na pravi način?
BREZO: Odgovornost je velika, dobili smo težak zadatak da to sve iznesemo i da gledaocima približimo sve te teške trenutke kroz koje prolaze porodice, majke, te kroz koje i dalje svakodnevno prolaze Marko i njegova majka Snježana. Njen sin stalno je podsjeća na ono što bi trebalo da ima i način života kakvim žive njegovi vršnjaci, a koji Marko, nažalost, nikada neće iskusiti.
NN: Koliko je bitno da se govori o ovakvim stvarima? Priča o “banjalučkim zvjezdicama” samo je jedna u nizu koje je rat u BiH iza sebe ostavio?
BREZO: Mislim da je veoma bitno da istina izađe iz okvira naše države. Mislim da je upravo zahvaljujući ovom filmu istina prešla granice i stvorila se prilika da je vidi cijeli svijet. Za početak Irska je prepoznala tu istinu i nagradila je.
NN: Film ste radili sa kolegom Danijelom Pavlovićem, ali koliko ste imali podršku Vaše matične kuće RTRS i koliko Vam je ona bila bitna?
BREZO: Imala sam zaista punu podršku matične kuće na čelu sa tadašnjim direktorom Draganom Davidovićem i željela bih i ovom prilikom da im zahvalim za ukazano povjerenje, koje sam opravdala. Takođe, hvala im i na strpljenju jer sam imala neograničeno vrijeme za rad na filmu. A, snimanje je trajalo dvije godine.
NN: Da li ste i ranije radili dokumentarne filmove i koliko uopšte ima prostora kod nas za ovaj filmski žanr i koliko se pažnje posvećuje dokumentarnoj tematici?
BREZO: Nisam ranije radila dokumentarnu tematiku, ali sam se sada, uz pomoć kolege Pavlovića, odlučila na to. Mislim da je veoma malo ljudi koji pristaju da dokumentuju tu stvarnost i dešavanja. Nekako bježe od takvih priča. Uglavnom su to neke ljepše teme. Ja sam imala potrebu da ispričam sve to što se desilo i da tim porodicama, bar na neki način, nadoknadim njihovu bol.
NN: Zbog čega je to tako? Zašto je taj žanr teži od ostalih?
BREZO: Dokumentarni film je dosta težak i zahtjevan za rad. Iziskuje dosta vremena za istraživanje same teme koja treba da se obradi. Potom slijedi rad na snimanju i oblikovanju priče, čemu je takođe neophodno posvetiti mnogo pažnje, odgovornosti i vremena.
NN: Pretpostavljam da nakon ovog uspjeha s dokumentarnim filmom nećete stati sa snimanjem. Šta je to što možemo od Vas očekivati u nekom budućem periodu?
BREZO: Mislim da će biti još sličnih priča kroz koje ću prikazati stradanje koje je prošao srpski narod ovdje.
Izvor: Nezavisne
