Udadoh se i ja. Iz ljubavi, naravno. Prođe i ta gozba zvana svadba, koju mjesecima spremate, nervirate se oko milion (ne)bitnih stvari, jer obrni-okreni, uvijek je neko nezadovoljan. I taman kada pomisliš da ćeš malo predahnuti, počinje ono čuveno pitanje: „A, ima li šta novo?“

Jednog popodneva, spremala sam neki projekat u novopečenom domu kada mi je zazvonio telefon.

E, ćao, znaš li ko je? – upita me sagovornik s druge strane žice. Naravno da sam znala – koleginica sa fakulteta, koju nisam ni čula ni vidjela sigurno tri-četiri godine. – Čula sam da si se udala? Jesam, odgovaram. Za koga? I na to odgovorim. Jesi trudna? Nisam, kažem.

Muk. Ne znam zašto. Valjda se nekako podrazumijeva da si u drugom stanju, ako se udaješ. Jer, ako nisi trudna, čemu udaja, brak? Čemu?

Radoznalost bez granica ili bezobrazluk

Prolazi tako vrijeme, bračni dani lete, a onda odjednom počinjete da primjećujete „drugačije“ poglede. A ti pogledi se postepeno počinju spuštati od vaše glave do trbuha. I tu se zadrže. Ne treba vam nikakva silna pamet, pa da shvatite dokle ide ljudska radoznalost: „Hm, mjesecima je u braku, ne govori da li je trudna, osmotriću ja njoj malo stomak, vidjeću kakvog je oblika, pa ću procijeniti da li je trudna…“ Ma pogledi vam sve odaju!

Dodatnu konfuziju je predstavljalo to što sam se ja tih prvih bračnih mjeseci udebljala, čitavih 5 kilograma. S obzirom na to da sam oduvijek bila mršavica, ti kilogrami su bili pravo iznenađenje:

„Jesi se ti to malo udebljala? A hoće l’ to šta biti novo?“

„Dobro je što si se malo ugojila, jer ćeš sada lakše ostati trudna. To je jedan od uslova za trudnoću, mršave žene imaju većih problema…“

Svu težinu i ti pogledi i ta pitanja i trudničke konstatacije dobijaju onda kada smo suprug i ja odlučili da se opustimo i „pozabavimo“ time da dobijemo malog, trećeg člana bračne zajednice.

Psiha je čudo. I, ma koliko god da ste jaki, vi vremenom počinje da osjećate pritisak okoline. Taj obruč vas sve više i više steže.

Ono što je bilo upečatljivo je to što moga muža niko ništa nije propitkivao, već samo mene. Valjda to tako treba? Žena uvijek bude na tom društvenom stubu. A još upečatljivije je to što su ta pitanja postavljale žene.

Familija je već naširoko počela da prepreda, što direktno, što indirektno. A svi ostali poznanici, koje sam usput sretala, pa i u Gospodskoj, u nekoj neobaveznoj šetnji, nisu se libili da pitaju ono što ih interesuje:

Kako je u braku? Ima l’ šta novo?“

Koliko si dugo u braku? Jesi trudna?“

Jedan dan u gradu, kod banjalučkog pozorišta, sretnem poznanicu, koju nisam vidjela godinu dana. Poslije pozdravljanja, osmijeha, nekoliko rečenica, upita ona mene:

„Šta ima novo? Jesi trudna?“

Negiram, po hiljaditi put.

„Ja sam čula da si trudna. Srela sam nekidan na poslu rođaka tvoga muža i on mi je rekao da izgleda da si trudna...“

Kada je vidjela da mi se osmijeh na licu pretvara u kiselost, pokušala je da izvadi situaciju: „Vjerovatno nije imo lošu namjeru. Onako, sa razdraganošću mi je to rekao, vidi se da oni jednostavno žele da budeš u drugom stanju…“

Dobronamjerni savjeti

Sve mi je bilo jasno. Sreća moja pa ne mogu ni da zamislim kakve se sve verzije i priče prepliću u mome okruženju. Mislim da bi mi pozlilo.

Tada sam se požalila svekrvi, koja mi je dala dobronamjeran savjet da pokušam da izignorišem to sve i da sam ja, kao pridošli član-snaha, jednostavno zanimljiva ostatku familije, pa otud sve te priče, koje vjerovatno nikada neće stati, uvijek ću biti neiscrpna inspiracija… Nekako me je uspjela umiriti i ja sam to brzo iza sebe ostavila.

Na pitanjima se, nije završilo.

Bilo je tu i niz pitanja-savjeta:

Jeste šta radili?

Je li on radio spermogram?

Jesi ti radila nalaz štitne žlijezde?

Jesi radila prohodnost jajovoda?

Imaš li redovne menstruacije?

Pratiš li plodne dane?

Kulminacija i (naša) lična odluka

Za te tri godine, dozvolila sam sebi jednom, samo jednom, da plačem zbog svega. Bilo je to kada sam u samo nekoliko dana imala pitanje jedne osobe „Mislite li vi praviti djecu?“ i konstataciju od druge osobe da se za bebu treba boriti, raditi nalaze što je indirektno značilo “Ti se ne trudiš i ništa ne radiš.”

A taj jedan put sam toliko suza i žala izbacila iz sebe, valjda se godinama skupljalo. Suprug je bio poludio, jer pola priča, pitanja i savjeta nije ni znao. Nisam mu govorila, gurala sam to negdje, u dnu svoje mlade, nedužne duše. Mene je tješio, a usput je, ljut, govorio kao će sve koji nas okružuju poslati dođavola. Ja se, nakon izvjesnog vremena, umirim i zamolim ga da stavimo tačku na sve. Da se ne obaziremo na druge i da se posvetimo samo nama, onome što je nama lijepo i onome što mi želimo.

Počeli smo, najiskrenije, da razmatramo da li zaista želimo bebu ili smo tu želju podredili tome da svima odgovorimo na suvoparno pitanje Ima l’ šta novo?

Te noći smo dugo razgovarali. I sreća je moja što imam njegovu podršku, ljubav i razumjevanje.

I nekako sam ujutru ustala rasterećena, sa jakim saznanjem i činjenicom da očigledno ne mogu promijeniti okolinu, ljude oko sebe, ali mogu svoj stav i sebe. Jednostavno shvatite da nije problem u vama, već u našem mentalitetu koji voli da zadire u tuđe dvorište, da pita: “Kakav si đak? Koji ćeš fakultet upisati? Koiko još imaš ispita? Kada ćeš se udati? Radiš li? A gdje radiš? Kolika ti je plata? Jesi trudna? Kada ćeš drugo dijete? A planirate li treće?…”

Začarani krug…

Ja sam izašla iz toga kruga i pustila druge da se vrte. 

Ako ste Vi jedni od onih koji pitaju, razmislite prije nego postavite pitanje. Ne možete svakoaga pitati sve, jer sa svima niste podjednako bliski. Postoje pitanja koja se jednostavno ne postavljaju. Jer su intimna, privatna. Tako nalaže kultura, a ako je iole imate, znate to i bez da Vam jedna nepoznata netrudnica to kaže. 

Tolstojka 😀

Fotografija: Selver Skorup