Svi smo bili svjedoci majskih poplava u Banjoj Luci, a i šire. Voda je odnijela ljudske živote, pričinila je ogromnu materijalnu štetu, ostavivši iza sebe tugu i pustoš. Ista ta prljava voda do srži je ogolila ljude oko nas…
Sa strepnjom smo pratili šta se dešava u Doboju, ali i u Srbiji, s obzirom na to da smo toga jutra trebali na put; spakovali smo se, ali me nemir nije napuštao: pitala sam se kako ćemo uopšte da dođemo do Beograda, da uđemo u grad, jer je, prema izvještavanju medija, svugdje bilo haotično stanje.
Ujutru, sat, sat i po vremena prije nego što smo uopšte trebali ustati, dolazi nam komšija iz susjedne ulice da nam kaže da je njemu metar vode ispred kuće. Dok je došao do naše kuće, voda mu je ispred porasla za još jedan metar, ali eto, on je našao vremena da nam javi šta nam sljeduje.
Onako, u nevjerici počneš sklanjati stvari i sve govoriš sebi „Ma neće biti ništa!“ Podižeš namještaj, sklanjaš garderobu i govoriš sebi „Ma neće biti ništa!“ Vidiš vodu kako se brzo spušta niz ulicu i slijeva u tvoje dvorište, od panike se oklizneš, padneš i dalje misleći i ubjeđujući sebe „Ma neće biti ništa!“
Ali, nije da nije bilo ništa. Voda je ušla u kuću i svi su podovi otišli. Rekli smo sebi: Živi smo i zdravi, sve će se nadomjestiti“, pa smo u narednih nekoliko mjeseci radili na renoviranju kuće, izlijevanju betona, sušenju podova…
Za sve to vrijeme, upoznate različite ćudi, posebno one za koje ste vjerovali da ih znate!
Situacija 1: Familija
Od mnogobrojne familije, rijetko ko se ponudio za bilo koji oblik pomoći. Svi su naše dvorište zaobilazili, telefon se baš nije usijao od poziva, a od brige na nečijem licu da ne govorim. Sažaljevanje mi, naravno, ne treba!
- Dokle ste stigli? Šta radite? Gdje ste smješteni? Znate li kada ćete kući?, bila su pitanja koja su se samo vrtila u krug.
Međutim, bez namjere da zvučim stereotipno, oni, nazovi najbliži, koji po nekoj logici stvari i višegodišnjoj bliskosti, trebaju odmah da ti se nađu u nevolji, postali su nevidljivi. Na samome početku, u svom tom neredu nisam mogla da nađem prostora da razmišljam o tome, a da iskrena budem, nisam neki tip koji mozga na koga ću se nasloniti. „U se i u svoje kljuse“.
Kasnije, kako je vrijeme prolazilo, mnoge stvari se iskristališu. Jednostavno vidite koga ima, a koga nema. Osjećanja se uskomješaju: od ljutnje i tuge do bijesa i razočarenja.
Situacija 2: Nek’ komšiji crkne krava
Komšije su zato svakodnevno bile prisutne. Ali, iz drugih razloga: zbog radoznalosti, da izvide situaciju kolika je „onom drugom“ šteta. Po nastupu, pokretima tijela, pogledu vi čitate jasne znake: „Dobro je nek’ se meni nije to desilo.“
Naravno da niko nije pomogao, niti je ponudio pomoć. Samo dođu po svakodnevnu dozu materijala za prepričavanje po komšiluku. Sjećam se scene kada smo svi radili, čistili dvorište koje je još uvijek bilo pod vodom, a komšija dođe, sjedne, još se počasti pivom, klima glavom, kao razumije u kakvoj smo situaciji.
Situacija 3: Zloupotreba situacije
Kada su se desile poplave, ljudi su se podijelili na one koji su poplavljeni i na one koji nisu poplavljeni.
E sad, oni manje poplavljeni su odbijali bilo koji oblik materijalne, socijalne pomoći u korist onih koji su više poplavljeni. Međutim, poznajem mnoge koji nisu ni vidjeli vode, a učinili su besramno sve da se okoriste.
Pouzdano znam ljude koji su se prijavili kao poplavljeni, a u tu grupu nisu uopšte spadali. Ljude, koji su besramno čekali da prođe komisija, pa da onda, praveći teatralnu scenu u Gradskoj upravi, zahtjevaju navodno pravdu, jer su bili poplavljeni, a komisija ih zaobišla.
Znam ljude koji se nisu libili da okrenu milion brojeva, da traže socijalnu pomoć, ponovo, ponovo, ponovo… Sama zamisao da je neko beskrupulozno uzimao pomoć u vidu dječije garderobe i pelena, na uštrb neke bebe koja je izgubila svoj dom, govori o tome u kakvom mi društvu živimo.
Znam ljude koji su prijavljivale takve slučajeve, ali reakcija nadležnih, sa druge strane, nije bilo. Koliko god da su navodno sve kontrolisali, neregularnosti je bilo sa svih strana.
Situacija 4: Dobro pobjeđuje zlo
Da nije sve tako crno, pokazali su i neki drugi, jedinstveni primjeri.
Prijatelj, koji ti dođe sa kolegom kojeg prvi put vidite, i njih dvojica ulaze u ledenu vodu, do metar i po, i gledaju kako da vam pomognu. Nije im bitno da li će se razboljeti, kao ni to što im je hladna voda, nakon sati provedenih u njoj, uništila obuću i odjeću.
Svi oni prijatelji, koji su čista srca došli, da daju svoj doprinos tako što će zasukati rukave i pomoći u iznošenju namještaja, čišćenja dvorišta…
Kumova koji, pored mnogobrojnih troškova i dječice, daju svoj bespovratni novac da vam pomognu u opremanju kuće. Kume koja nesebično žulja svoje ruke dok pere pločice u vašoj kuhinji…
Članovi familije s kojima nikada niste bili posebno bliski, a koji su skuhali ručak i zvali da svi redom, dođemo jesti. I mi i prijatelji koji su pomagali.
Sestra koja dođe s posla umorna, skuha ručak za nas desetoro i donese ga. Muževljevog brata koji je svoje obaveze ostavio po strani i danoćno pomagao u čišćenju.
Roditelji, iznad svega. Apsurdno bi bilo ne pomenuti ih, jer su disali za nas.
Ta mutna, prljava voda iskristalisala je mnogo toga. Meni je jasno dala do znanja kojim ljudima da se u budućnosti okrenem.
Shvatite prostu stvar: svoje dragocjeno vrijeme trošili ste na one koji to ne zaslužuju. Svoju pažnju ste posvećivali onima koji vam ni tokom poplava ni na koji način nisu znali iskazati zahvalnost. A kako da je i iskažu, kada ju i ne vide? To su ljudi koji su zasljepljeni egoizmom i sebičnošću. Ljudi koji vide samo svoje probleme, a vas koriste da ih lakše riješe.
Takvih ljudi sada više nema oko mene. Prigrlila sam sam one najdraže, najvrijednije, najnesebičnije, najdragocjenije. S njima se smijem životu i svakom novom danu.
Uskoro ću doći mojoj kući. Jedva čekam. Da skuham kafu u mojoj kuhinji, da ju uspem u svoju šoljicu, a da se miris raširi po prostorijama. Znate li koga ću zvati da mi se pridruži? Naravno da znate!
Tolstojka
