Gledajući unazad, 27 godina kasnije, divim se tome koliko je malo bilo potrebno da se podigne zdravo dijete u Nepalskom selu. Većina ljudi je tada svoju djecu podizala na isti način na koji su to ljudi radili vijekovima unazad, uz puno ljubavi i ne previše stvari.

Piše: Elizabet Enslin

”Udala sam se za pripadnika visoke kaste u ravnicama Nepala, i rodila sina u maloj bolnici udaljenoj oko 45 minuta od našeg sela”, počinje priču o svom materinstvu antropolog i pisac knjige: “Dok su bogovi spavali: Putovanje kroz ljubav i pobune u Nepalu”, Elizabet Enslin.

Živjeli smo na selu sve do sinovljevih osam mjeseci. Generacijama unazad, preci mog muža su bili farmeri. Gajili su svoj pirinač i sočivo, podizali bivole radi mlijeka i obrade zemljišta, đubrili zemlju svojim stajnjakom i uzgajali sopstvene koze i piliće zbog mesa. Kao antropolog, rasla sam kampujući na sjeverozapadu, tako da sam se prilično lako navikla na rustične uslove života. Ali kao mlada majka, često bih poželjela neke pogodnosti: toalet u kome može da se sjedne, topli tuš, mašinu za pranje veša. Takođe sam žudjela za stvarima koje sam smatrala važnim za lakše odgajanje djece – čašama koje ne cure, gotovim kašicama za bebe, stolicama za hranjenje, zaštitnim ogradicama, malim cipelama. Ali gledajući unazad, 27 godina kasnije, divim se tome koliko je malo bilo potrebno da se podigne zdravo dijete u Nepalskom selu, kasnih 80-ih i ranih 90-ih godina. Većina ljudi je tada svoju djecu podizala na isti način na koji su to ljudi radili vijekovima unazad, uz puno ljubavi i ne previše stvari.

Evo nekoliko, sada neizostavnih bebi stvari, bez kojih sam odgajila dijete:

1. Dubak

Mnogi seljani i danas odgajaju svoje bebe u rukama ili u jednostavnoj marami za bebe. Tada se to podrazumijevalo. Majka mi je kasnije poslala kengur nosiljku, tako da sam mogla da rasporedim bebinu težinu na oba ramena, ali i da držim sina uz sebe ušuškanog i mirnog na grudima. Bila sam zahvalna onome ko je izumio tu nosiljku. Kasnije, kako je bebac rastao i postajao teži, i kako su leđa krenula da me bole od težine, maštala sam o kolicima. Naravno, to ne bi funkcionisalo na nervnim makadamima Nepala. Iako sam bila svjesna da mi nisu bila neophodna. Uvijek je u blizini bilo tetaka, ujaka, rođaka ili komšija, koji su rado držali ili nosili bebu na smjenu. I on je odrastao srećan i voljen.

2. Krevetac, bebina soba i posteljina

Tri generacije su tada dijelile sobu i postelju u našoj kući. Nije bilo prostora za bebi sobu. Takođe nije bilo ni želje za tim. Rođaci i prijatelji tamo bili su užasnuti činjenicom da ljudi i bebe spavaju odvojeno u SAD. U Nepalu, dijete jednostavno spava s roditeljima ili drugim srodnicima, ušuškano u zajedničko ćebe. Ja prva, voljela sam da spavam pored svoga sina. On bi pored mene začas zaspao, a kada bi se probudio gladan bila sam odmah tu, pored njega da ga podojim. Po odlasku iz Nepala smo se razdvojili, ali kad god bismo se kasnije vratili, iako je bio stariji, on bi spavao ili sa mnom ili bi se ušuškao kod nekog od svojih rođaka.

3. Kada za bebe

Nismo imali kadu ili tuš u našem domu. Bili smo srećni da imamo pumpu za vodu koja crpi čistu podzemnu vodu. Ona je mogla da se koristi i za igru, preko nje su se djeca penjala na drveće. Poslije nekoliko godina samo platili da nam betoniraju platformu na kojoj smo se kupali. Da bi se neko ​​okupao, čučnuo bi na platformu u oskudnoj odjeći, pumpao vodu u plastičnu kofu i polivao se manjom posudom. Naravno, za novorođenče smo grijali vodu, i polivali ga nad aluminijumskom šerpom u kojoj smo inače prali veš. Kada je malo porastao, čučao je u plastičnoj posudi dok ga kupamo, ali ubrzo je naučen da istrpi tuširanje napolju, koje je vjerovatno bilo jedna od stvari zaslužnih za njegov dobar imunitet.

4. Elektronika

Tek sada, sa ove distance, kada smo svi zatrpani ekranima i tehnikom, shvatam koliko smo tada bili srećni. Niko u selu tada nije imao elektronske aparate, pa ni televizor u kući. Porodica je provodila dane i večeri sa svojima najbližima u razgovoru, pjevanju, radu, igrama. Dakle, moj sin je imao svoj klub obožavalaca i bez društvenih mreža. Svaki dan su ga mazili, golicali, voljeli, ljubili, nosili, vodili u šetnju, brali mu maline i slične stvari. Još u prvim mjesecima, primijetila sam da je posebno fasciniran licima starijih ljudi. Satima bi zurio u njihove duboke bore i osmijeh, a zatim pratio njihove oči, onako kako sad primjećujem da mladi pomno prate ekrane svojih pametnih telefona i računara.

5. Igračke

Priznajem da je dio mene želio da sina zatrpa sa igračkama za kojima sam žudjela kao dijete: plastičnim dinosaurusima, slagalicama, lego kockama, plišanim životinjama. Kada smo otišli da živimo u Americi, kupovali smo igračke ali ih nikad nismo pakovali sa sobom kada bismo odlazili u Nepal. Tamo, moj sin se igrao šerpama i loncima, kamenjem, palicama, sa kozama, blatom i prašinom, rođacima. Peo bi se na mangovo drveće i fikuse. I nikada se ne bi požalio da mu je dosadno, dok bi mu u Americi, iako okruženom igračkama, često bivalo dosadno.

6. Ogradica i mobilni telefoni

Umjesto ogradice mi smo imali malu drvenu kolijevku koju nam je napravio rođak. Okačili bismo je da visi sa našeg starog škripavog krova, ali to nije bilo mjesto gdje bi provodio sate, ne, tu bi smo ga stavili da dremne preko dana da bio nam bio na na oku dok radimo napolju ili sjedimo i razgovaramo. Čak i kad bi se probudio, bio bi miran još neko vrijeme, gledajući svjetlost i boje kroz letvice kuće, vrapce koji ulaze i izlaze ispod strehe, nasmijanog dedu ili rođaka koji ga ljuljuškaju.

Izvor: detinarije.com