Zbog nestašice petovalentnih vakcina na svjetskom tržištu, od septembra 2014. godine u Republici Srpskoj su u program vakcinacije vraćene trovalentne vakcine protiv difterije, tetanusa i pertusisa, a koje su se i ranije koristile. Kod mnogobrojnih roditelja, u nedostatku vjerodostojnih informacija, pomenuti novitet u zdravstvu izazvao je određene rasprave i strahove. Godina koja je na izmaku, 2014. godina, označena je pitanjem: Da li da vakcinišem svoje dijete?

U Republici Srpskoj je od 01.05.2013. godine uvedena petovalentna vakcina protiv difterije, tetanusa, pertusisa, poliomijelitisa i infekcija Hemofilusa influence. Ova vakcina se primjenjuje u trećem, četvrtom i petom mjesecu života, te sa navršenih 18 mjeseci. Prednost ove vakcine je prvenstveno u komfornijoj primjeni (manji broj uboda) te manjem broju očekivanih neželjenih reakcija kao što su lokalni bol, crvenilo, otok na mjestu uboda, te povišena temperatura.

Međutim, zbog nestašice ove vakcine na svjetskom tržištu, od septembra 2014. god. u Republici Srpskoj su u program vakcinacije vraćene pojedinačne vakcine protiv poliomijelitisa (oralna vakcina-kapi), vakcina protiv Hemofilusa influence, te trovalentna vakcina protiv difterije, tetanusa i pertusisa, a koje su bile u programu vakcinacije prije uvođenja petovalentne vakcine.

– Trovalentne vakcine su godinama korištene u programu imunizacije u našoj zemlji i predstavljaju izuzetno efikasne vakcine. Čak se pokazalo da komponenta protiv difterije u trovalentnoj vakcini izaziva dugotrajniji imunitet nego ista komponenta u petovalentnoj vakcini – rekla nam Jela Aćimović, doktorka pri Službi za epidemiologiju u IZJZ RS.

Obavezna vakcinacija djece i omladine u Republici Srpskoj provodi se protiv deset zaraznih oboljenja: tuberkuloze, difterije, tetanusa, velikog kašlja, morbila (male boginje, krzamak), rubeole, zaušnjaka, virusnog hepatitisa B, dječije paralize i bolesti koje izaziva hemofilus influence tip B. Sve navedene bolesti mogu imati teške posljedice po zdravlje, pa čak i dovesti do invaliditeta ili smrti. Imunizacija predstavlja najefikasniju mjeru u borbi protiv vakcinabilnih zaraznih bolesti. Protiv većine ovih bolesti ne postoji adekvatan lijek, čime prevencija u vidu vakcinacije dobija još veći značaj.

U posljednje vrijeme, antivakcinalni lobi je sve jači i kod nas, a roditelji, u nedostatku vjerodostojnih informacija, prepuni su strahova: 

– Učestalost neželjenih reakcija nakon vakcinacije zavisi od vrste vakcine. Razlikujemo očekivane reakcije i neželjene reakcije. Neke vakcine su redovno praćene očekivanim reakcijama, kao što je promjena na koži poslije vakcinacije protiv tuberkuloze, a iza nje ostaje trajni ožiljak. Nasuprot tome, postoje neželjene reakcije nakon vakcinacije koje su najčešće blage (povišena temperatura), javljaju se relativno često i tada se treba osloniti na uputstva ljekara. Ozbiljne neželjene reakcije nakon vakcinacije su izuzetno rijetke, manje od 1 na milion datih vakcina – pojasnila nam je dr Aćimović.

Treba imati u vidu da je vrlo rijetko moguće u konkretnom slučaju utvrditi da je neka po život opasna reakcija baš posljedica vakcinacije, jer se takva stanja javljaju i nezavisno od davanja vakcina. Do pune istine da li je neka vakcina povezana s određenom pojavom može se doći samo na populacionom nivou, mjerenjem rizika među milionima vakcinisanih i nevakcinisanih lica.

POSLJEDICE NEVAKCINISANJA

Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti Republike Srpske (Službeni glasnik Republike Srpske 14/10) propisuje da je vakcinacija protiv navedenih bolesti obavezna, te propisuje i odgovarajuće kaznene odredbe.

Sa druge strane, u nekim zapadnim zemljama vakcinacija se ne smatra obaveznom, ali se dijete koje nije vakcinisano ne može upisati u vrtić, niti u školu, niti se osoba može zaposliti ako nije vakcinisana protiv određenih bolesti,..

– Posljedice izbjegavanja vakcinacije su dvojake. Na pojedinačnom planu, nevakcinisana osoba je pod rizikom obolijevanja čak i u potpuno vakcinisanom okruženju ukoliko u takvu sredinu dospije izvor zaraze ili ukoliko ona sama putuje u zemlje gdje ima nevakcinisanih. Na grupnom planu, ako ima dosta nevakcinisanih (stručno se kaže: ako je nizak kolektivni imunitet, tj. procenat zaštićenih), javljaju se epidemije. One, prevashodno, pogađaju nevakcinisane, ali se desi da infekciji podlegne i poneko vakcinisan, bilo zato što je od vakcinacije proteklo puno vremena, pa je zaštitni efekat vakcine oslabio, bilo što je takva osoba imala nesreću da se baš kod nje poslije vakcinacije ne razvije dovoljan nivo antitijela, jer nisu sve vakcine 100% efikasne.

Situacije kada je iz raznih razloga opadao obuhvat vakcinacijom predstavljaju prirodne eksperimente koji ukazuju na „moguće posljedice izbjegavanja vakcinacije“:

1. Tako je krajem 80-ih i početkom 90-ih godina, kada se SSSR raspadao, obuhvat vakcinacijom pao na ispod 50%, pa su se javile epidemije difterije sa 150.000 obolelih i preko 4000 umrlih.

2. Prije desetak godina su muslimanske vođe u Nigeriji ustale protiv vakcinacije protiv dječije paralize, kada je u Africi ta bolest bila pred iskorenjivanjem, te je došlo do njenog rasijavanja u 18 zemalja, uz hiljade oboljelih.

3. Kada je u Velikoj Britaniji u posljednjoj deceniji prošlog i prvoj deceniji ovog vijeka smanjen broj vakcinisane djece zbog jednog članka o navodnoj (kasnije pobijenoj) vezi između vakcine protiv malih boginja i autizma, javile su se hiljade oboljelih od malih boginja, a umirala je svaka 1000. žrtva bolesti. U razvijenim zemljama je smrtnost obično dvostruko niža, ali u zemljama u razvoju se mnogostruko povećava, čak do 5-10% i znatno više.

VAKCINACIJA JE CIVILIZACIJSKA TEKOVINA

Kaže se da je vakcinacija postala žrtva svog izvanrednog uspjeha, jer ljudi ne vide kako im u porodici, susjedstvu ili širem okruženju djeca umiru od bolesti za koje postoje vakcine, ali čuju plač i vide crvenilo na ruci vakcinisanog djeteta. Izmijenjena je predstava o rizicima, jer se stiče utisak da se djeca bezrazložno izlažu neugodnostima. Ne shvata se da bismo se, bez vakcinacije, vratili u doba kada su harale bolesti kojih danas nema ili ih skoro nema.

– Kako bismo povećali svijest o značaju vakcinacije, neophodna je stalna edukacija u cilju unapređenja znanja svih aktera koji učestvuju u sistemu imunizacije: donosioci odluka, zdravstveni profesionalci, roditelji, djeca, mediji, odnosno čitava društvena zajednica, među kojima mora postojati stalna komunikacija. Stanovništvo mora imati tačne i pouzdane informacije o značaju i dobrobiti imunizacije – zaključila je doktorka Jela Aćimović.

Kako smo saznali, ako je vaše dijete započelo vakcinaciju petovalentnom vakcinom, bez ikakvih posljedica može nastaviti vakcinaciju trovalentnom vakcinom protiv difterije, tetanusa i pertusisa, oralnom polio vakcinom i vakcinom protiv Hemofilusa influence.

Ono što je takođe sigurno – vakcinacija je “vruća” tema samo na guglu, internetu, društvenim mrežama i forumima gdje roditelji razmjenjuju informacije koje nisu dobili od zdravstvenih radnika, posebno od pedijatara. Pedijatri su edukovani i u svakodnevnom radu imaju iskustva koliko je vakcinacija bezbjedna. Ukoliko imate bilo kakvih dvojbi ili strahove, savjet potražite od svoga pedijatra čija je riječ svakako umirujuća.