Iako još nije zvanično brendiran, banjalučki ćevap proslavio je grad na Vrbasu. Svojevremeno ga je jeo Tito, a u okusu ovog specijaliteta rado uživaju i Lepa Brena, Novak Đoković, Ćiro Blažević…

Dobio je i dokumentarni film “Cijeli svijet, a banjalučki”, čiji je autor, dugogodišnji televizijski novinar i urednik Milan Rakić da prevod filma na engleski jezik svjedoči o tome koliko je ovaj ćevap poznat u svijetu.

“Štos je u receptu i majstorstvu. Osnovni sastojci su juneće i ovčije meso, a zaista najbolji ćevap u našem gradu je u ćevabdžinici “Kod Muje”. Sočan i neprepržen, pripremljen na ugljenom roštilju, s crvenim ljutkastim lukom i mekanom lepinjom, koja obavezno mora pokupiti šmek, jednostavno godi svakome”, priča Rakić.

Mnogi u drugim bh. gradovima, pa i naši građani u dijaspori pokušavaju kopirati ovaj recept. Rakić ističe da ne odstupaju mnogo, ali original je samo u Banjaluci. Tajna ukusa krije se i u pripremi sirovih sastojaka – mesa i začina.

“Sagovornici iz SAD, Makedonije, Hrvatske i drugih zemalja rekli su da posjetu našem gradu obavezno iskoriste za uživanje u ćevapima. Jeli su ga i na drugim mjestima, ali kažu da je jedinstven okus koji ponesu odavde. Banjalučki ćevap nije moguće brendirati zbog specifičnosti recepture. Svaki majstor to čuva u tajnosti”, kazuje Rakić.

Vlasnik ćevabdžinice “Kod Muje” Amir Smailagić ispričao je da su brat i on posao i recepturu naslijedili od majke, kojoj je to u amanet ostalo od oca Muje Đuzela.

Lepinja teška 160 grama

“Recept je tajna i trudićemo se da očuvamo tradiciju. To je obaveza prema našim precima koja nema cijenu. Lepinja je, takođe, specifična. Sastoji se od brašna, soli, kvasca i vode, teži oko 160 grama, a peče se na temperaturi višoj od 400 stepeni”, povjerio je Smailagić.

Izvor: atvbl.com