Ma, ne bježe oni od ljubavi, nego od nas. Muškarac je u stanju da ostavi ženu koju je taman počeo da voli, baš zato. Suviše je to osjećanja. Remete razum, ometaju mačizam, vode u brak. Jer, kad voliš jednu ženu, onda valjda više nemaš šta da tražiš u životu. To jest, nema više drugih žena.
Većina muškaraca doživljava osjećanja kao slabost i kad ona počnu da se bude i da mute pamet, oni se uplaše i ustuknu. Da li to znači da će radije i duže ostati sa nekom ženom, prema kojoj ne gaje neke duboke emocije? Vjerovatno da. Koliko je to poremećeno? Sa naše tačke gledišta, to je ultimativno poremećeno, level nevjerica.
Njima možda ljubav pada s drveta, pa im je svejedno. Pobjegnu od jedne, dok bježe, padne im na glavu druga, malo ih obori, oni otrpe, pridignu se i nastave da bježe. A drveća puna šuma. A ljubav pljušti odozgo, sipaju je čopori gladnih žena, na doživotnoj emotivnoj dijeti. I šta preostaje sirotom muškolikom čovjeku, kad je već i sam pao s drveta, nego da trči, dok pljušti?
Kuda on bježi?
Ah, ali on uopšte ne postavlja to pitanje. To se mi žene pitamo. Jer dobro znamo da kad bježiš od nečega, juriš u susret nečemu drugom, a to drugo je obično baš ono od čega bježiš.
Oni nemaju tu percepciju. Vjerovatno zato što gledaju samo par koraka ispred sebe, da se ne sapletu i povremeno se osvrću u trku. A mi, eto, sjedimo gore na onim granama i puštamo kišu. I gledamo svuda okolo, ne bismo li ugledale nekog ko više djeluje kao rekreativac, a manje kao da je u bjekstvu. A ima i takvih. Rekreativci protrčavaju kroz ljubav, onako opušteno, ne usporavajući i ne ubrzavajući tempo. Njih je lako voljeti, oni sve hoće, sa svim se slažu, ništa ih ne mrzi – dok im je zabavna rekreacija udvoje.
Odnosno, dok ne provalite da mu niste jedina relaksaciona kombinacija, da se on prosto ponaša prijatno i vaspitano i da ne oklijeva da vam vedro kaže ćao i da vas više nikad ne pogleda, iako je do prije pet minuta bio sa vama i ponašao se kao da mu je stalo. Ali njemu je stalo do prijatne atmosfere, a uljudno i pažljivo ponašanje izglađuju nesporazume ili ih do te mjere maskiraju, da uopšte ne primijetite da ste same u toj ljubavi, od koje on nije pobjegao, ali joj nije prišao ni na puškomet.
Ali zašto muškarci bježe od ljubavi? Da bi poslije mogli o njoj da pričaju kad se napiju? Da pišu pjesme i da pate i da sakriveni iza te patnje izbjegnu sljedeću ljubav koja im prijeti? Možda. Oštrica njihovih emocija, čula i smisla za opstanak, održava se bjekstvom.
Uostalom, ako pobjegnu od one koju vole, pojaviće se neka druga da ih utješi, pa kad nju zavole, znači da je opet vrijeme za bjekstvo. I tako dok se ne umore. Kad se više smore od bježanja, pripadnu onoj koja ih je sačekala u najudaljenijoj tački. I ne pitaju se da li je vole. Prosto se smire. A ljubav, izgleda, može i podgrijana. Prija kao mlako pivo.
Izvor: wannabemagazine.com
