zolaakSvake srijede na Vaša pitanja odgovara stručnjak – ljekar Aleksandar Zolak, zaposlen na UB Klinički centar Banja Luka, na odjelu Konzervativne ginekologije. Na kraju upita, možete se potpisati inicijalima ili samo sa Vašim  imenom, ali je neophodno da navedete godinu rođenja.

Pitanja šaljite na e-mail adresu  redakcija@banjalucanke.com

Trudnoća i rizik od nastanka trombofilije

1. Pitanje: Poštovani, mojoj majci je utvrđena urođena trombofilija. Ja sam radila nalaz i utvrđen mi je povećan rizik za nastanak trombofilije, tj. PAI-1 genotip homozigot. Na hematologiji su mi propisali da koristiim injekcije Clexan 0,2 ml. Inače,  trudnica sam u 18 nedjelji. Moja majka je rodila četvoro djece, i nikada nije primala nikakve injekcije, sve je bilo u redu. Da li to može uticati štetno na mene i zdravlje moje bebe? Hvala. S.Z. (27)

Odgovor: Unazad nekoliko godina se kod nas ustalila praksa dijagnostikovanja trombofilije, kao posljedica istraživanja na svjetskom nivou, i novih saznanja proisteklih iz tih istraživanja, vezanih za komplikacije u trudnoći. Primarno se išlo na otkrivanje uzroka ponavljanih pobačaja kod nekih žena, i došlo se do zaključka da antikoagulantna terapija pomaže u prevenciji pobačaja. Kod vas  pobačaji nisu bili razlog za pretragu, pretpostavljam, već to što je vašoj majci dijagnostikovana trombofilija. Ginekolog je, znajući to, ili hematolog, propisao Clexan, računajući da terapija može donijeti nešto dobro (spriječiti eventualni pobačaj), i znajući u isto vrijeme da  štetnih posljedica po vas ili bebu neće biti. Bolje spriječiti, nego liječiti, bi bila poenta u vašem slučaju.

Nemogućnost začeća: Kada je vrijeme za pretrage?

2. Pitanje: Poštovani, u braku sam već oko 1,5 godinu, ali ne mogu da zatrudnim. Nakon prve godine braka, otišla kod svog ginekologa kako bi uradila nalaze; međutim rečeno mi je da je rano da se rade nalazi, da je potrebno da prođu dvije godine kako bi se moglo govoriti o sterilitetu i raditi nalazi, a pogotovo što ima “zavaljenu matericu”,
i da pokušam da pratim plodne dane. Međutim i praćenje plodnih dana mi nije pomoglo. Menstrualni ciklus mi je ureden, od samog početka i traje 28 dana. Imam cistu na štitnoj žlijezdi koju godinama pratim, miruje, i hormoni štitne žlijezde su uvijek u granicama referentnih vrijednosti.
Zanima me šta vi predlažete? Odnosno da li je još rano za pretrage? D. V. (30)

Odgovor: Po važećim standardima se  preporučuje da, ako nakon godinu dana nezaštićenih odnosa nije došlo do trudnoće, treba započeti sa dijagnostikom infertiliteta kod oba partnera. Ovaj rok se skraćuje na šest mjeseci ako je žena starija od 35 godina. Zavaljena materica, plodni dani, i cista štitne žlijezde sa urednim hormonima te žlijezde nisu previše bitni u samoj dijagnostici infertiliteta, te je odgovor na vaše pitanje ne – nije rano za pretrage.

Šta je uzrok tri neuspješne vantjelesne oplodnje i dvije kiretaže?

3. Pitanje: Poštovani, već tri IVF imam iza sebe, dvije kiretaže (prošlo je već godinu dana) koje su urađene u tri dana zbog greške ljekara. Poslije toga su mi menstruacije tako čudne, dva dana imam obilno (mnogo manje nego što je prije bilo) i do petog dana traje, ali kao da i nemam. Uz sve to imam problema sa prolaktinom (jutarnji 840, profil 400). Interesuje me da li je to problem i sta je po vama uzrok svega? Iskreno, trenutno nemam više psihičke snage da odem kod ginekologa. S.S (28)

Odgovor: Iz pitanja mogu zaključiti, s obzirom da ste prošli tri postupka IVF, da ste i prošli sve one pretrage koje su obavezne u toku pripreme za iste. Grešku ljekara, ako je i bilo neću komentarisati, jer vjerujem da kiretaža nije uzrok promjene u samoj menstruaciji. Promjene mogu da se dese same od sebe, i dešavaju se, ali dok god su te promjene u kvantitativnom smislu, mislim da nema razloga za brigu. Bitnije je da su ciklusi redovni. S druge strane, povišene vrijednosti prolaktina dokazano mogu uzrokovati probleme sa začećem, te smatram da biste trebali otići na endokrinološki pregled, na kojem će se prepisati terapija za regulisanje nivoa hormona, ili preporučiti dodatna
pretraga, poput CT mozga (tačnije hipofize). Pored ovoga, ne preostaje ništa drugo, osim nadanja da će buduće vrijeme donijeti sa sobom ostvarenje vašeg cilja, i pristup problemu sa što je moguće manje stresa, jer je poznato i da stres može biti uzrok infertiliteta u nekim slučajevima. Pozitivno je, na kraju, i  to što ste mlađe životne dobi, te samim tim neke otežavajuće, i ograničavajuće okolnosti koje prate parove kod kojih je žena starije dobi se ne odnose na vas.

Doktore, zašto niste bili tu?

4. Pitanje:  Porodila sam se prije tri godine i to mi je bila druga trudnoća. Porodila me babica koja me više nije mogla gledati kako se  iznemogla i bez snage prevrćem po krevetu deset sati sa bolovima na svakih dvije minute sve vrijeme. Vi ste tada došli, pregledali ste me i rekli da se neću poroditi još  tri-četiri sata i otišli. Porodila sam se nakon 10 minuta. Babica vas je zvala da dođete da me zašijete, a vi ste došli nakon pola sata kada se moje tijelo već ohladilo i onda me šili. Takve bolove ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju. Kako je moguće da se jedan stručan doktor kao sto ste Vi tako ophodi prema jednoj trudnici? Hvala. Tara (29)

Odgovor: Sa zadovoljstvom sam odgovorio na ovo pitanje, jer znam da ovakvih, i sličnih priča ne fali, naročito u zadnje vrijeme, kada je internet dostupan svima, i kada dosta ljudi ima mogućnost da iznese svoje mišljenje o bilo čemu, pa i o ginekologiji u ovom slučaju, bilo sa stručne strane, bilo organizacione.

Elem, krenuću kako ste i Vi, sa porodom koji je babica odradila, kako navodite, iz samilosti jer Vas nije više mogla gledati. Porod traje u prosjeku 12 do 18 sati (ovaj podatak se lako može naći i na internetu), i isti je vezan za bolove i iskustvo koje se ne može baš nazvati ugodnim (porođajne muke i porođajni bolovi su izrazi koji prate ljudsku rasu od kako je govor usavršen, a da se pretpostaviti da su postojali i prije toga). Sam tok poroda se u većini slučajeva može procijeniti, sa sigurnošću koja daje statistika. Ovo otprilike znači da će porod trajati 12 do 18 sati kod većine žena, ali i da će se neke žene poroditi za dva sata, dok će kod nekih trajati 20, ili više. O prosjeku je riječ, u osnovi. Tako imamo slučajeve u kojima porod ide savršeno, knjiški što bi se reklo, do nekog momenta kada staje, iz razloga koji savremenoj ginekologiji nisu dokučivi još uvijek, i šta god ginekolog uradio u takvim slučajevima ne daje željeni rezultat. S druge strane, ima poroda koji idu ekstremno sporo, po našem viđenju, ili ne napreduju uopšte, i šta god se pokuša uraditi da bi se isti ubrzao, efekata nema. U ovakvim slučajevima se čeka neko vrijeme, nadajući se da će porod krenuti, i završiti se prirodno. Jedino čime se rukovodi ginekolog tada je činjenica da je sa bebom i porodiljom sve u redu, dok su bolovi irelevantni, jer su oni sastavni dio prirodnog poroda. Kada to ne bi bilo tako, pojam prirodni porod bi vrlo brzo nestao, jer bi se sve završavalo carskim rezom, i jedini uslov bi bio da trudnica kaže da je boli. Razumijevajući da vi pišete na osnovu vlastitog iskustva, jer je ono vama i najbitnije u svemu ovome, moram da kažem da je besmislen navod da vas je babica porodila iz samilosti, jer da je to tako porodi bi trajali sat-dva, u zavisnosti šta babice imaju prioritetnije u datom trenutku. Porodili ste se kad vam je bilo vrijeme porodu- ni prije, ni kasnije, jer je to nemoguće zbog različitih razloga.

To nas dovodi do toga kako ste se porodili – kod nas je organizacija takva da uredan porod završava babica, uz prisustvo doktora, koji se aktivno uključuje poslije, kada treba zašiti epiziotomiju, rupturu, vaditi zaostalu posteljicu, revidirati matericu ili grlić i sl., ili kada se vidi da je komplikovan porod u pitanju (porod zatkom, kada se zaglavi rame u porođajnom kanalu, kada treba završavati vakuumom).

Što se pogrešne procjene tiče, neću komentarisati, pošto sam već pisao o trajanju i toku porođaja, a ne znam ni da li ste dobili nešto od terapije koja se daje da bi se porod ubrzao, i koja zna ponekad iznenađujuće dobro djelovati. Moje odsustvo na samom porodu, znači samo jedno, a to je da sam bio potrebniji negdje drugdje, jer, podsjećam, tri ginekologa dežuraju na klinici koja svaki dan ima oko 120 ležećih pacijenata, i počesto se dešavaju situacije kada ne možemo stići svuda gdje smo potrebni. Ovo naravno ne znači da ja i moje kolege nismo bili upoznati sa tim da se vi porađate, i da ne bismo došli da je nešto krenulo kako ne treba. Jedan primjer za ovo je hitan carski rez, ili vanmaterična trudnoća, koji zahtijevaju kompletnu dežurnu ekipu u sali, i zbog  čega se mijenjaju prioriteti dok god traje vanredna situacija. Vanrednih situacija ima još, ali nema smisla sada o njima pisati. Ovo nas dovodi do organizacije posla na klinici, jer je i o tome, kao i o odnosu prema pacijentima bilo dosta napisa u medijima u zadnje vrijeme, sa tendencijom da ih bude još više.

Organizacija je takva da ono što mi, tj. porodilje u ovom slučaju imaju, nemaju ni mnogo naprednije zemlje, zemlje na koje se ugledamo kada govorimo o standardu, kvalitetu života, i zemlje koje za zdravstvo izdvajaju desetostruko više novca od naše. U tim zemljama, bilo da se radi o vodećim članicama Evropske unije, ili nekoj od naftnih kraljevstava Bliskog istoka, porod završavaju babice, od početka do kraja, doktor se ne pojavljuje nigdje jer potrebe za njegovim prisustvom nema, dok god sve teče uredno.

Kod nas se žena pregleda i prima od strane specijaliste, odlazi u rađaonu u kojoj je u svako vrijeme  prisutan najmanje jedan specijalista, koji porodilju pregleda periodično, svakih nekoliko sati, i koje su pod stalnim nadzorom babica, koje slušaju kucaje bebe nekoliko puta u toku sat vremena.

Zbog ovakve organizacije posla imamo neke od objektivnih parametara kvaliteta zdravstvene zaštite na svojoj strani, poput smrtnosti porodilja, koja je u SAD jedna na 6.000 poroda, a kod nas se takav slučaj nije desio od 2010, ili drugačije rečeno, nekih 12-13.000 je prošlo bez ovakvog, najtežeg mogućeg, ishoda. Ovo su objektivni, i bitni, pokazatelji kvaliteta zdravstvene zaštite trudnica i porodilja, i dok god su oni takvi, mislim da svi trebamo da budemo zadovoljni, ako ne  zahvalni, zato što je to tako. Postoje i drugi, manje bitni, ali u zadnje vrijeme često spominjani pokazatelji tog kvaliteta, poput prisustva oca porodu, bezbolnom porodu, o kojima se može diskutovati jer su vezani za ulaganja u zdravstvo, arhitektonsko rješenje našeg poroduilišta, opremljenost, i druge stvari na koje mi, kao zdravstveni radnici, nemamo puno uticaja.

O ovome bi se moglo još dosta pisati, ali ću ovdje stati, budući da je ovo sigurno najduži odgovor koji sam napisao za ovaj portal, i nadajući se da sam barem malo ublažio oštricu kritika koje se u zadnje vrijeme upućuju ginekolozima, u pravilu neselektivno, i bez dovoljno informacija ili predznanja koje su neophodne za potpunije razumijevanje ove problematike.