Čini se da Banjaluci nedostaje jedan ozbiljan književni festival, otprilike kakav je onaj u Novom Sadu. Sve ostalo šta se dešava osvjetljavaju jedino individualni spisateljski momenti.

Premalo je, barem u književnosti, ozbiljnosti, ne samo od strane samih pisaca, nego i institucionalno. Dok sam bio tamo, nastojao sam nešto da promijenim, ali nije se ništa promijenilo od tada, suštinski.

Ovako o domaćoj književnoj sceni promišlja književnik iz Banjaluke, sa adresom u Kragujevcu, ovogodišnji dobitnik nagrade “Milutin Bojić” Radomir D. Mitrić, kojeg pored uspjeha njegove generacije pisaca, u kojoj su Berislav Blagojević, Borjana Mrđa i Tanja Stupar-Trifunović, posebno raduju uspjesi njegovih studenata Milana Rakulja, Aleksandre Marilović, Irene Bera i drugih.

Danas, u vremenu u kojem živimo, često možemo čuti kako se nikad više nije pisalo, kako svi sebi dozvoljavaju da pišu i da se nazivaju književnicima, bez obzira na “kvalitet” njihovih djela. Sa ovom činjenicom složio se i Mitrić, a na pitanje kako se boriti protiv ove pojave, odgovorio je da treba čitati autore koji nisu na produkovanim književnim listama, autore koji mogu da čitaoca pomjere s mjesta ili ih vrate njima samima, barem onom dijelu koji je izgubljen.

– To je priča o današnjoj civilizaciji, koja poništava sopstvo i tradicionalne vrijednosti i teži da vas uspava kojekakvim “šarenim lažama”, medijskim, književnim ili da vam ukrade znanje. Na postkapitalističkom tržištu umjetnost ima status nepotrebne sadržine, potpuno je dekonstruisana i fragmentarna. Bestseleri traju koliko i novokomponovane pjesme sumnjivih folk pravaca. Ipak uvijek postoje knjige koje nude više, samo je potrebno malo pogledati ispod površine – priča književnik.

Nagrada Milutin Bojić podrazumijeva štampanje knjige poezije “Na putu za Hesperiju?”, koju će, nada se, dovršiti na jesen.

Nagrada koja nosi predznak neumrlog pjesnika Milutina Bojića je zaista velika čast koju mi je ukazao kompetentni žiri sa Miletom Aćimovićem Ivkovim na čelu, koji je jedan od najvećih poznavalaca literature kod nas u ovom trenutku. Imponuje to što su ciklusi pjesama za konkurs bili šifrirani i što je moj ciklus bio pobjednički od 149, koliko ih je pristiglo. Milutin Bojić, pjesnik “strašne epopeje”, napisao je stihove takve himničnosti koja do dana današnjeg nije ponovljena u srpskom jeziku. On je nacionalni bard par ekselans i dobiti njegovu nagradu zaista mi predstavlja ogromnu satisfakciju – istakao je Mitrić.

Ono nešto, što ga je vodilo dok je pisao, naziva “potpuna poezija”, čemu, kako je rekao, pristupa vrlo kritički.

– Pjesme su nastajale u petogodišnjem promišljanju svijeta,  pjevanja i mišljenja. Radi se o jednom hermetičkom ciklusu (kakva će biti i knjiga) koji nudi jedno putovanje u Hesperiju, zemlju večernje tame, ali nudeći jedan optimistički obrt, ne samo melanholični nesklad kojim je danas čovjek okružen i u kojem obitava, uz jednu refleksiju koju sam ja nastojao da destilujem, nudeći uvijek spasonosno i optimističko na fonu svake pjesme, iako su date kroz samu crnu žuč poezije. Geografija poetskog putovanja ide dalje, tražeći orijentire i iza Pacifika i na izvorištima svjetla, Istoku, kao u mojoj posljednjoj objavljenoj knjizi “Mornarski tango” – dodaje on.

Pored toga, piše jedan roman o latinoameričkom pjesniku Cezaru Valjehu, kao i kratke priče koje imaju naslov “Bestijarijum”.

Preporuka čitaocima

Ovaj književnik trenutno čita djelo “Montanovo zlo” Enrikea Vile-Matasa, jednog od vodećih španskih prozaista u ovom trenutku.

– Preporučujem Tabukija, Mariju Sambrano, Frederika Begbedea, Sesara Antonija Molinu, Aleša Štegera, uopšte knjige pisaca koje vas mogu pozvati na određeni iskorak – rekao je Radomir D. Mitrić.

Izvor: glassrpske.com