milica psihologSvakog utorka na vaša pitanja odgovara Milica Pavlović Petković, psiholog i kognitivno-bihejvioralni psihoterapeut; predsjednik Savjetovališta za djecu, adolescente i odrasle “Ipostatis“ i član Društva psihologa Republike Srpske.

Na kraju upita, možete se potpisati inicijalima ili samo sa Vašim  imenom.

Pitanja šaljite na e-mail adresu  redakcija@banjalucanke.com, s naznakom “za psihologa“.

Kako pomoći 13-godišnjoj djevojčici razvedenih roditelja?!

1. Pitanje: Poštovana, tetka sam djevojčici od 13 godina, čiji su se roditelji razveli prije nego je ona napunila prvu godinu. I mama i tata su sklopili nove brakove i iz tih brakova ona ima dvije sestre koje imaju 7 i 8 godina.

Prošle godine u aprilu mjesecu starateljstvo nad djevojčicom dobija njen otac i to na insistiranje djevojčice koja je htjela da pređe živjeti kod oca jer joj je život sa majkom i očuhom bio nepodnošljiv najviše zbog psihičkog maltretiranja (omalovažavanje, nepovjerenje i sl.). S obzirom da se majka i otac nisu mogli dogovoriti da dijete sporazumno pređe živjeti kod oca morao se umiješati i sud koji je i donio odluku o starateljstvu, a nakon razgovora sa djevojčicom.

U ovih godinu dana veliki je pozitivan pomak u ponašanju djevojčice; opuštenija je, i veselija po riječima razrednice i ljudi koji je poznaju. Ono što njenog oca, maćehu (s kojom ima jako dobar odnos), a i mene kao tetku brine je što nekad ne možemo doprijeti do nje kad su u pitanju njena osjećanja vezana  za majku.

Naime, od kako je djevojčica prešla živjeti kod oca, njena majka joj stalno prigovara zbog toga, ponekad joj kaže da ne dolazi kod nje neko vrijeme, pa prođe i 3 mjeseca da ona ne vidi majku. Majka ne želi da je vodi sa sobom na godišnji odmor i to joj je otvoreno rekla. Prebacuje joj krivnju nedostatka novca jer sad ne samo da je izgubila alimentaciju nego mora i da je plaća što je u njenom budžetu oko 600 eura mjesečno manje.

Očigledno je da dijete pati zbog takvog majčinog ponašanja a na sva pitanja oca da li postoji neki problem ili zašto joj je majka rekla da ne dolazi ona odogovara sa “ne znam”. Posljednji put nije vidjela majku 2.5 mjeseca  a kad ju je ona pozvala otišla je kod nje u roku pola sata.

Nagovarala sam brata da dijete odvede kod školskog psihologa ali on kaže da ga njihova škola nema. Inače, žive u Njemačkoj.

Kako pomoći djetetu i privoliti je da se “otvori” jer neke njene reakcije ili prećutkivanja vrijeđaju i oca. Na primjer. prećutala je da je majka zove da joj se vrati i da joj je ona odgovorila da mora razmisliti, a kad joj je otac rekao da je to čuo od zajedničkog prijatelja i pitao je da li želi da se vrati, ona je odgovorila da ne želi ali da mu to nije rekla da ga ne bi rastužila a i da je majci rekla da razmišlja da je ne bi povrijedila na prvu.

U školi prolazi sa dobrim uspjehom, kako je prolazila i kod majke, jer ne voli da uči, kako sama kaže. Na poljupce u znak pozdrava ili za laku noć tek počinje polako odgovarati ali se još uvijek ne grli.

Moje pismo je dugačko i nadam se da nisam bila konfuzna u pisanju i da ste shvatili šta je nasa briga oko djevojčice koja je u pubertetu,a odbačena u neku ruku od majke. Kako joj pomoći da sutra kad odraste nema posljedice ovog perioda života?

Nadam se da ćete naći vremena da odgovorite na moje pismo. Hvala! Zabrinuta tetka

Odgovor: Poštovana, što se tiče čitave situacije kroz koju djevojčica prolazi jako je teško da i sama shvati šta se dešava oko nje, pogotova ako se zatvorila i ne ispoljava emocije, te ne razgovara o tome kako se osjeća.

Očito je još uvijek disfunkcionalan odnos između roditelja i na kraju djevojčicu preplavljuju  osjećanja odbačenosti, tuge, straha, krivice kao i bijesa zbog svega što se dešava i situacija kroz koje prolazi, a ne zna način kako da se izjasni i razgovara o tome otvoreno.

Ono što bi bilo dobro jeste da joj potražite stručnu pomoć da bi se mogla nositi sa emocionalnim problemima koji su prisutni.

Djevojčica je zapela u krug krivice koji joj kako majka tako i otac nameću, iz ovoga što se napisali očito je da preuzima i odgovornost za postupke svojih roditelja, a bilo bi dobro da shvati da je ona samo još uvijek dijete i da nije odgovorna za postupke i ponašanje svojih roditelja koji su odrasle osobe. Isto tako, osjeća krivicu kao i to da ni jednom od roditelja nije dovoljno dobra jer oboje stalno predbacuju za neke njene postupke, a to što krije određene informacije vjerovatno je iz straha da je jedno od roditelja ne odbaci.

Razgovarajte Vi kao tetka i neko ko joj je blizak da je sasvim ok da ispolji emocije, kaže kako se osjeća, čega se boji i da neće ništa strašno da se desi ako o tome priča. Potrebna joj je pomoć i podrška bliskih ljudi u koje ima povjerenja.

Gubitak bliskosti i seksualne želje sa suprugom

2. Pitanje: Poštovana, zamolila bih vas za savjet: U posljednje vrijeme i nemam baš neku želju da imam odnos sa suprugom, ne znam zašto, da li ponestaje ljubavi ili je nešto drugo u pitanju zato bih molila Vas za savjet ako je moguće što brže da mi odgovoriteS. A.  

Odgovor: Poštovana, do manjka želje za seksualnim odnosima može doći iz različiti faktora, kao što su lično nezadovoljstvo da li emocionalnim  ili fizičkim izgledom, usljed nedostatka egzistencijalne  sigurnosti, hroničnog umora, problema u emocionalnim odnosima kao problemima u komunikaciji.

Bilo bi dobro da razmislite o tome šta je to što Vas sprečava da uđete u seksualni odnos i da radite na problemu.

Razmjena osjećanja između partnera kao i sekusalni odnosi su bitni faktori jednog odnosa kao i sloboda emocionalnog otvaranja i pokazivanje nedostataka ukazuju na nivo bliskoti. Zagrljaji, maženje, razmjena emocija, fizičko dodirivanje su neodvojivi dio jedne intimne veze. Ovi gestovi kojima se izražava nježnost su isto toliko važni kao i dobar seksualni odnos čiji se značaj danas često preuveličava.

Izražena roditeljska privrženost jednom djetetu

3. Pitanje: Poštovana, moje brige su vezane za uzajamni odnos mog supruga sa njegovim roditeljima. Pored njega imaju još jednog starijeg sina, i ja imam osjećaj da su njemu privrženiji. Kako bih Vam što bolje opisala taj odnos, moraću biti pomalo opširna.

Moj suprug je oduvijek bio snalažljiv, i nikada se nisu posebno brinuli za njega, nekako im je taj drugi sin uvijek bio veća “briga”.

U nekim bitnim životnim prekretnicama kada je nama trebala podrška (i finansijska i moralna, više moralna), nismo je dobili od njih. S druge strane, moji roditelji su oduvijek pomagali meni (i sestrama), ali sa suprugove strane nikada nismo dobili takvu podršku, a ono što meni više smeta jeste to da on nikada nije htio otvoreno tražiti podršku od njih. Ne znam da li je on previše odgovoran, pa su oni stvorili takvu sliku sebe u njegovim očima i unaprijed odredili da nikada ni ne treba tražiti pomoć? “Oni ne mogu. Oni nemaju. Ne, ne možemo to od njih tražiti.” itd. U nekim ključnim životnim odlukama nas nisu podržali, a moj suprug je to prihvatio zdravo za gotovo i ja sam se jedino mogla složiti s tim i prihvatiti to kao fakat.

Nasuprot tome, starijem sinu su oduvijek pomagali i brinuli se za njega više. Zbog njega su podigli kredite (ali za nas je uvijek bilo kategorično NE kada su krediti bili u pitanju), pozajmili novac, prepisali određene nekretnine i slično. Mom suprugu nisu dali ništa.

Evo ispričaću jedan kratak događaj… Oni su nama davno posudili neki novac da kupimo auto (dio od cijene auta), i mi smo to vratili, s tim da je ostala neka zadnja rata od 1000KM, a u međuvremenu smo mi dobili neki LCD TV (koji nam nije trebao), i njegov otac je ponudio da otkupi taj TV od nas da bi poklonio starijem sinu (!!!). Naravno da je moj suprug pristao, i dao m taj TV i dodao još 300KM da pokrije cijeli dug, da budemo kvit. I uzima njegov otac taj TV i uzima 300KM i nosi starijem sinu, i moj suprug to prihvata kao nešto normalno. Pa kakav je ovo iskrivljeni svijet??

U svemu tome, ono što meni najviše smeta jeste suprugovo prihvatanje svega toga kao nečega normalnog. Štaviše, njegova želja da on sada svojim roditeljima pomogne kada su u teškoj situaciji (a u teškoj situaciji su zbog tog drugog sina), te želja da pomogne tom bratu.

Da bi stvar bila gora, taj brat je u jako lošim odnosima i sa roditeljima (ne posjećuje ih, ne zove…), ali i sa nama (mojim suprugom). S druge strane je u odličnim odnosima sa cijelom užom i širom rodbinom svoje žene…

I sad u tome svemu, meni nije jasno da li je moguće da roditelji mogu praviti toliku razliku između djece? I još više, da li je moguće da je moj muž tako slab na sve njih i da gazi svoj ponos, svoje školovanje koje ga je dovelo do toga da ne mora biti kao brat, svoj mukotrpan rad, i da dopušta da “ispada budala” koju svi gaze? Da li je to neka vrsta patološke ljubavi? Možda se on negdje u podsvijesti osjeća zanemareno i nevoljeno, pa na ovaj način pokušava da pridobije njihovu ljubav? Da li su roditelji privrženiji tom starijem sinu jer on njih odbija, a mog supruga uzimaju zdravo za gotovo?

Ja često kažem da bi bilo bolje da smo takvi kao taj drugi sin, možda bi nas onda više cijenili. Jer ispada da što si lošiji prema njima (govorim o roditeljima svog supruga), to su oni bolji prema tebi… Pokušala sam razgovarati sa suprugom o tome, “otvoriti mu oči”, ali teško ide, imam osjećaj da on ne želi da prihvati sve to, i da laže sam sebe. Jer kad bi sebi priznao istinu, mislim da bi mu bilo užasno teško.

Da li treba da pustim da stvari ostanu ovakve, ili da na neki način osvijestim supruga? Kako se ponašati prema njegovim roditeljima? Ja sam u dobrim odnosima sa njima, realno, nisu oni toliko loši, ali im jako zamjeram što nama nisu pružili moralnu podršku (da kažem, čak su nas sputavali u nekim odlukama, koje smo ipak napravili i ispostavilo se da smo bili u pravu što smo to uradili). Nekoliko puta sam im to “natuknula” da im to zamjerim, ali nikada nismo zaista razgovarali o tome, a najviše zbog toga što nemam podršku supruga; kad bi došlo do tog razgovora, suprug bi se povukao i prihvatio njihovu “stranu”, a ja bih ostala sama i još bi rekli da sam drska. Hvala na čitanju i molim za savjet. LP

Odgovor: Poštovana, na dosta pitanja ste sami sebi odgovorili, na kraju kroz iskustvo u odnosu sa roditeljima Vašeg supruga.

Ovdje je jako bitno da držite čvrsto granice u odnosu sa njima kao i dogovorima koje imate. U suštini, ukoliko bi Vam nešto značilo da razgovarate otvoreno sa njima i da bi to donijelo neke bitne promjene u odnosu, razgovarajte. Neće se ništa strašno desiti. Da, možda će reći da ste drska, ali to ne znači i da jeste, Vi ste samo razgovarali sa njima.

Vaš suprug neće ništa bitno u odnosu sa njima promijeniti ukoliko sam to ne uvidi i ne shvati šta je to što želi u odnosu sa njima, teško će mu biti da mijenja dosadašni obrazac ponašanja, ali ukoliko shvati da mu je to sve previše onda će da mijenja.

Prije svega, ako dosadašnja Vaša priča nije dovela do njegovog „osvještavanja“ kako navodite, neće ni ubuduće, a samo time vjerujem remetite Vaš odnos i brak.

Razmislite šta je ono što biste voljeli da promijenite u odnosu sa njegovim roditeljima i bratom i da li postoji način za to? Bilo bi lijepo da Vi i Vaš suprug imate ili izgradite slične poglede na vaše želje i bivanje u zajedničkom životu, ali ne morate nužno.

Svakako, Vi ste  porodica i djelujte u odnosu na nju iako sve okolo nje nije idealno.