Ukoliko se izgubite u pustinji ili gustoj šumi i imate osjećaj da hodate u krug, vrlo vjerovatno da to i radite.
Nakon što su bili lišeni svih vizuelnih mogućnosti, ispitanici su završili hodajući u malim krugovima s prečnikom oko 20 metara. Ponekad u jednom, a ponekad u drugom smjeru. Time je sumnja nekoličine teorija otklonjena. Na primjer, tim naučnika nije pronašao nikakvu korelaciju između faktora kao što su neravnomjerne dužine nogu, dominacija lijeve ili desne strane, kao ni nepravilno baždarenje o tome kako morate pomijerati noge da bi hodali pravo.
Istraživači vjeruju da je konstantno ponavljanje hodanja produkt samog načina ramisljanja o „hodanju pravo“. Sa svakim korakom mali vid odstupanja je pridodat kognitivnom osjećaju za pravac, a nagomilavanje ovih odstupanja sužavaju osjećaj orijentacije i konačno dovode do hodanja u krug.
„Samo hodanje po pravoj liniji čini se kao jednostavna i prirodna stvar, ali ako mislite o tome, stvari u vašem mozgu se zakomplikuju“, objašnjava Jan Souman, psiholog sa Maks Plank instituta za biološku kibernetiku u Njemačkoj. „Poslije niza sprovedenih eksperimenata, nikad ne bih išao u šetnju gustom šumom bez kompasa ili globalnog pozicionog sistema”, dodaje on.
Rezultati ispitivanja objavljeni su u magazinu Current Biology, kako bi prikazali da bez obzira koliko mislili da je hodanje pravo jednostavno, ustvari nije.
