Već postoji natpis žena, majka, kraljica, a moje viđenje bi trebalo da obuhvati i više od toga i eventualno bude zabavno. Carica, ordena vrijedna gospođa, supruga, naravno, najbolja prijateljica, plačljivica, smijalica, vagon voza, medijator, prevodilac, a svako po nahođenju, može da doda koji epitet, primjer…

Spavanje… Kada su djeca mala, spavate kada vam dozvole ili ako ste  mudri i istrajni  vi ih uobročite, naučite, prilagodite. Mama koja ovo piše je dugo uspavljivala svoju djecu, jedno još uvijek, mada je pokušavala i sa pametnijim metodama. Ovaj podatak iznosim bez da se žalim, u njemu uživam. Ipak, kada bih da dremnem, prijalo bi mi da dremnem.

Hrana, obroci, hranjenje… U mom slučaju slično je kao sa spavanjem, djeca su mi srednje uobročena. Sada već znamo kako se ponašamo za stolom, upravo večeras smo ponavljali pravila pred put, mada nerijetko odstupamo od prakse. Naša djeca, posebno starija ćerka, jedu jer tako treba, ne bih mogla da ih nazovem nekim posebnim uživaocima hrane. Često hranim-o mlađu, a stariju podstičemo da jede…Redovna prosipanja, obaranja pribora, ustajanja i lijepa pričanja. Naše mame nas teše, pa, dobro, šta ako ih malo hranimo, nećemo ta da radimo sa njihovih osamnaest godina. Ješće tada same.

Zajednički izlasci… U našem slučaju se nosilo pola stana kada smo imali samo jednu ćerku, za svaki slučaj. Sa mlađom smo se opustili, često nam zafali stvari iz pola stana. Funkcionišemo. Mnogo nam je važnije da se smijemo i dobro provedemo, odavno smo izbacili blam iz upotrebe, sve je u redu, dok je pristojno i ne ugrožava druge. Musave, ponekad glasne, brze, pjevaju gdje god i to je prihvatljivo. Bar mi mislimo da jeste.

Naši izlasci… Hvala što postoje bake i deke, pa, to sebi možemo da priuštimo. Po ovom pitanju smo baš dobro prošli. Dobro, možda ne kažemo uvijek gdje stvarno idemo, malo uposlovimo riječ izlazak, tek gotovo da nema potrebe da se iskradamo. Ipak, postoji jedno pravilo, a to je da tada redovno kasnije zaspe, moraju više puta u toalet, više im se mazi, mnogo su žedne. Kada to prođe, hop, mi izašli. Obuvam se u hodniku zgrade, šminkam u kolima, ali izašli smo.

Oblačenje… Sve je lakše dok  mi biramo i pripremamo odjeću za sutra, ukoliko nije raspust. Sa starijom smo voljeli da ekperimentišemo na polju frizura i to nam je uspjevalo do njene pete godine, od tada samo rajf ili gumica za kosu, u rijetkim prilikama damo šansu šnalama. Sa garderobom je išlo bolje, dogovarali smo i sugerisali i onda jednog dana ustane i kaže, nosiću samo farmerke i helanke, za pozorište mogu haljine i šešire. Kraj priče. Sa mlađom ubjeđivanje, od kako je naučila da traži i bira, ona hoće uvijek gole ruke, haljine koje se okreću… Na žalost ili već nešto drugo, sa frizurama ista situacija kao i sa starijom ćerkom.

Igranje… Po pravilima teško, inače nam odlično ide. One su glavne, jedna je uvijek glavnija, pa, tu ulogu mijenjaju. Važno nam je da se smijemo, u stvari, najvažnije nam je da se smijemo.

Drage mame, tate i ostali, da objasnim, iz mog ugla, naslov teksta. U svim navedenim situacijama, očekivanim, a posebno nepredviđenim, mama, potpisnica ovih redova,  zadužena je da doda, zna gdje se šta nalazi, kaže da je kraj, posavjetuje, sluša… Moj suprug veoma aktivno učestvuje u odgajanju naše djece, zajedno usvajamo pravila, da se zna. Ipak, naše ćerke najčešće govore: “ Mama! Mama, ona mi ne da. Mama, dođi. Mama, zar ne čuješ da te zovem? Mama, možeš da me uspavaš, češkaš? Mama, ja ovo ne volim…. Mamaaaaaaa!“ Naravno, kada ne može mama, uvijek je dobro došao tata.

Starija ćerka mi je priznala da baš voli kada se ludiramo zajedno i to što pjevamo karaoke i što ja volim da sam na sceni… Zamolila me je da to ne radim pred njenim drugarima, “ Inače, budi uvijek takva!“ .

Izvor: Roditeljstvo i odrastanje