Svakog utorka na vaša pitanja odgovara Milica Pavlović Petković, psiholog i kognitivno-bihejvioralni psihoterapeut; predsjednik Savjetovališta za djecu, adolescente i odrasle “Ipostatis“ i član Društva psihologa Republike Srpske.
Na kraju upita, možete se potpisati inicijalima ili samo sa Vašim imenom.
Pitanja šaljite na e-mail adresu redakcija@banjalucanke.com, s naznakom “za psihologa“.
Ne znam da se zauzmem za sebe pred roditeljima
1.Pitanje: Poštovanje, ja sam studentica i imam dvadeset godina. Živim sa roditeljima i bratom. Sticajem okolnost bila sam primorana da ranije odrastem od svojih vršnjaka, te sam već sa osam godina polako preuzela brigu o mlađem bratu. Stvarno imam ok život, roditelji su me lijepo odgojili i mene i brata, i danas rješavam mnoge svoje probleme i obaveze trudeći se da njih ne uključujem u to već sve sama da obavim, takođe održavam kuću, kuham, sve radim kao da sam ja glava porodice.
Moj problem se javlja u trenutku kad treba da se pred roditeljima zauzmem za sebe i razgovaram sa njima o nečemu što sam odlučila. Za sve sam im dovoljno odgovorna, osim kad meni nešto treba, kad ja treba nešto da uradim ili odem negdje bez njih.
Sada, recimo, imam u planu da od novca koji sam uštedila odem kod prijatelja na more, a ja se bojim njima to da kažem, bojim se uopšte da spomenem nešto tome slično. To je najveći strah koji me kroz život prati i ni sama ne znam kako da se postavim i kako to da riješim, jer gledajući realno, iako ću ja zauvijek biti njihovo dijete ja sam već dovoljno odrasla osoba da mogu odlučivati o svom životu. Ali kako prevazići taj strah i natjerati roditelje da shvate?! To me mnogo guši i stvara psihičko opterećenje, te svaki put kad je u pitanju nešto slično po pitanju mojih roditelja, ja noćima ne mogu da spavam. Prava noćna mora! M.I.
Odgovor: Poštovana, vjerujem da je teško da se odupremo roditeljima i da postavimo granice u odnosu na njih, pogotovo kada smo još na neki način zavisni od njih, da li finansijski, emocionalno i osjećamo strah kada bi trebalo da kažemo nešto što želimo i mislimo da je najbolje za nas iako iz njihovog ugla gledanja to nije ok.
Najteže je prvi put postaviti granice i izaći iz zone komfora. Strah nas često motiviše na povlačenje ili izbjegavanje. Nekada su naši strahovi opravdani i spašavaju nas od opasnih situacija. Međutim, postoji isto toliko slučajeva kada strah predstavlja ograničenje ličnom razvoju, učenju vještina, sprovođenju želja ili odluka, ali naš lični razvoj podrazumijeva prevazilaženje strahova.
Strah će se uvijek javiti kada pokušamo izaći iz zone komfora, to je nešto što nam je poznato, mjesto u kojem vladamo na neki način, mjesto gdje nema dobiti ili nekog pretjeranog rizika, ali opet nismo potpuno zadovoljni, ispunjeni i srećni, ali nam na neki način obezbjeđuje “sigurnost”.
Izlazak iz zone komfora nije strašan i katastrofalan, samo je ponekad težak i neprijatan, ali nas vodi ka našim vrijednostima i ciljevima. Sve dok ostajemo u njoj to je navika, a lično ne napredujemo. Suočite se sa strahom, krenite prema svojim ciljevima, iako osjećate strah ipak radite nešto što želite. Svako odlaganje neke odluke, i želje da se povuče granica u odnosu na roditelje samo pojačava strah i ljutnju na sebe jer ništa ne poduzimate po pitanju toga.
Vjerovatno vam se javlja i uvjerenje “Moram puno da se trudim da bi došlo do nekih promjena u odnosu na roditelje i da bi se bilo šta promijenilo”, te vam samim tim promjena izgleda kao nešto što je nedostižno i prosto je nekad lakše odustati i pokoriti se njihovim idejama. Takođe, ona podrazumijeva i veći stepen odgovornosti i snošenja odgovornosti za odluke, ali ne znamo da li smo spremni. Tako da bi bilo dobro da promijenite zahtjev “Moram puno da se trudim” u “Bilo bi dobro da nema toliko truda, ali ne moram sutra da riješim sa roditeljima problem i da se zauzmem za sebe, poduzimaću male korake ka postavljanju granica u odnosu na njih”.
Da, biće na početku teško, možda nećete odmah naići na odobravanje od strane roditelja, ali sebi postavite ciljeve šta je ono što želite da uradite u odnosu na njih i krenite polako, jedan po jedan zadatak.
Tugujem zbog tuđih problema, a sebi nisam bitna
2.Pitanje: Poštovana, rekla bih da imam izraženu empatiju, odnosno psihički se veoma opterećujem sa tuđim problemima. Nije tu samo riječ o mojoj porodici i prijateljima, već i ljudima koje svakodnevno srećem. Pojedine situacije, stari ljudi i djeca umiju da mi bukvalno unište dan i da dugo plačem jer sam uvidjela u nečijem pogledu težinu njegovog života. S druge strane, mene same me nikada nije žao, štaviše ne podnosim kada neko sa mnom saosjeća, a daleko od toga da mi u životu ide sve glatko. Sebe nesebično dajem, pa me ljudi doživljavaju „zdravo za gotovo“. Da li imam neki poremećaj? Kako se pomiriti s činjenicom da svi ljudi ovoga svijeta imaju probleme i da ih ja ne mogu riješiti, ali i kako da naučim misliti na sebe i da se više poštujem?! S. T.
Odgovor: Poštovana, bilo bi dobro za početak da se prestanete boriti sa svojom empatijom i da je prihvatite kao dio sebe, ali da je ograničite u tom smislu da pomažete drugima onoliko koliko to vas nužno ne opterećuje i troši Vaše emocionalne kapacitete.
Za početak da shvatite “Da ne morate svima pomoći i da zbog toga niste loša ili neobazriva osoba”, da razmišljate “Bilo bi lijepo da svima pomognem da riješim svoje probleme, ali ne moram i ako ne pomognem da nisam loša osoba zbog toga, nego da jednostavno ne mogu svima pomoći”.
Ako kažete sebi da je nešto jače od Vas kao što je empatija ili vaša potreba da pomognete, samim tim odustajete od Vaših htjenja i djelovanja jer ništa nije jače od Vas dok vi to sami tako ne odlučite. Da sebi date oduška u odnosu na druge i njihove želje, da se više usmjerite na sebe i lične ciljeve.
Koliko god je na neki način Vaš smisao živote da pomažete drugima, prije toga bi bilo dobro da pomognete sebi a samim tim ćete lakše pomagati i drugim. Dopustite sebi da drugi pomognu i vama kada je to potrebno, niste zbog toga manje jaka osoba, to samo znači da niste “super junak” koji može sve.
