Na društvenim mrežama pronašle smo jedan kratak, ali veoma upečatljiv tekst o ovom jednostavnom Banjalučaninu. Njegov pošten posao naišao je na podsmijeh pojedinih građana i upravo ova priča pokazuje koliko smo nekada mali. Ljudi i neljudi. Uvijek bilo i ostalo…

“Upoznala sam ga prije šest godina. S mukom se kretao između radnji u Zenitu, nudeći ručni rad.

Onda su dokone radnice naslonjene na vrata butika pomislile da bi bilo zgodno da zbijaju šalu sa nemoćnim čovjekom. Slale su ga od vrata do vrata govoreći da je “ona tamo” zainteresovana da bude dobra domaćica i kupi sve to i kada bi se on približio odmahivale uz povike tipa: “Ju, to je nešto za kuhanje, nosi to od mene.” Hodnik se orio od smijeha.

On se, vjerovatno ne shvatajući cijelu situaciju, svaki put ponadao i pružio drvenu kašiku i onda je mirno povlačio kada su je odgurivale.

Ne sjećam se više ni šta sam im izgovorila. Nisam bila svjesna ni da sam kasnije počela da plačem i da se izvinjavam zbog tuđeg nevaspitanja, moleći ga da uzme novac. Odbio je. Poklonio mi je kašiku, govoreći da ću ga uvrijediti ako ne prihvatim.

Rekao mi je da sam jos dijete i da ću oguglati na bezobrazluk. Nikad nisam. Nisam ni na priče o starim ljudima kojima nijedan teret nije pretežak. Probude u meni najljepše emocije pa buljim u tačku na tavanici nesposobna da nađem prave riječi. Znam da ćete ipak osjetiti.

On i dalje živi od svojih radova. Nekada bolje, nekada lošije. Ne žali se. Ne traži. A zima dolazi. Znam da vam možda nije potrebna daska, kašika ili oklagija ali su nam svima potrebni ovakvi ljudi. Zato kupite! I ne poklanjajte novac. On ne prosi!”

Autor: Slađana Trivić