Dejan Stanetić, banjalučki obućar, koji se ovim zanatom bavi već pet godina, misli da ne postoji obućar mlađi od njega koji radi samostalno u Republici Srpskoj, a koliko mu je poznato ni u Bosni i Hecegovini.

Stanetić ima 36 godina. Za ovaj zanat se školovao, a kasnije ga je usavršio s ujakom koji je takođe obućar. Nikada se kaže nije pokajao zbog izbora zanimanja

Pokajao sam se samo što nisam još ranije krenuo da radim ovaj posao, čim sam završio školu, a imao sam priliku, ali sam uvijek negdje drugdje išao. Na sreću, nikad nije kasno“, rekao je Dejan Stanetić..

Objašnjava da ovaj posao može raditi “samo neko ko je u neku ruku i kreativan“, jer ima dosta procesa u kojima dolazi do izražaja kreativnost majstora, čak i prilikom popravke, nadogradnje, prepravke.

To može da radi samo onaj ko voli i ko ima smisla. Ja volim i rado ga radim“, kaže on.

Smatra da u Banjaluci postoji premalo obućara, a što je najveći problem. Svi su ili u srednjim godinama ili stariji.

Uopšte ne znam ko će to da radi kada jednog dana ne bude tih ljudi, mene i ostalih, ko će da nastavi raditi?” pita se Stanetić i objašnjava da je pratio situaciju kada je interes za ovaj zanat u pitanju, te da je jako malo interesovanje za bilo kakav obućarski smjer.

Uzalud su, kaže, i stipendije i sve ostale mjere kojima se mladi pokušavaju privoliti da se školuju za ovaj posao. U njegovu radnju, od kako radi, niko nije došao da pita da li bi mogao učiti. To Stanetića ni ne čudi, jer je, veli, čuo od jednog iskusnijeg kolege da mu za 40 godina rada nije došao niko s željom da izuči zanat.

Šta je razlog, nemam pojma“, kaže on.

Na pitanje da li je dobra zarada, objasnio je da “može da se zaradi jedna solidna plata, a sad da ima nešto posebno novca – nema, kao ni svugdje.”

Posla uglavnom ima, s tim da se ne može naplaćivati onako kako bi trebalo da se naplaćuje, takva su vemena, kriza je“, priča ovaj mastor.

U njegovoj radnji, kaže, česte su i hitne intervencije, jer mu često dolaze, naročito žene kojima pukne peta ili se pokvari rajferšlus, pa mole za hitnu pomoć.

Najviše posla za obućare inače bude od oktobra pa nadalje.

Vrijeme nam diktira obim posla, ako je snijeg i kiša, imamo više mušterija“, kaže Stanetić.

Osim klasičnih popravki obuće nošene duže vrijeme, on u svojoj radnji, smještenoj na banjalučkoj pijaci, radi i intervencije na reklamacijama nove obuće za nekoliko firmi koje imaju svoje prodavnice u Banjaluci, a uglavnom se radi o pođonjavanju, lijepljenju, popravljanju rajferšlusa.

Često mu mušterije dolaze i s obućom koju je nemoguće popraviti.

Pogotovo sad ova kineska obuća koju je nemoguće bilo čim zalijepiti, nemoguće je da se radi bilo šta s njom. U takvim slučajevima uglavnom savjetujemo mušterijama da im se ne isplati to da radimo, da mi bacamo trud, oni novac i na kraju ništa ne dobijamo“, ispričao je ovaj obućar.

Zadovoljan je saradnjom sa starijim kolegama, sa kojima, kako kaže, ima pretežno dobru saradnju i korektan odnos.

Ako su oni pretrpani poslom pošalju mušterije meni i obrnuto i tako to ide“, kaže on.

Okušao se i u ručnoj izradi cipela, ispričao je, pokazujući par cipela koji su ručni rad od početka do kraja.

To se kod nas ne isplati raditi, jer odlazi mnogo truda i ulaganja, a ljudi nemaju para da plate tako nešto. Te cipele se, na primjer, kreću u Srbiji od 150 evra pa nadalje, dok je kod nas to već…“, priča on.

Dodaje da je problem i nabavka repromaterijala, jer su tržišta Hrvatske i Srbije mnogo bolje snabdjevenija od BiH.

Od mašina, objasnio nam je, sve su podjednako važne i prijeko potrebne. Od mašine za obradu, za poliranje, mašine za šivanje… Zbog toga je na početku samostalnog rada imao veća ulaganja, ali nešto od opreme dobio je i kao donaciju.

Uprkos upozorenju da se obuća mora podići u roku od mjesec dana, koje je istaknuto u njegovoj radnji, često se mušterije nikad ne pojave, a dešava se da dođu i nakon dvije godine.

Odlažem po godinu, dvije, ako za to vrijeme ne dođe mušterija poklonim sirotinji” kaže Stanetić.

Izvor: Nezavisne