Na listi nacionalnih spomenika, već 12 godina nalazi se i najstarija kuća porodičnog stanovanja u Banjaluci, poznata kao Šeranića kuća, izgrađena davne 1580. godine u naselju Šeher, današnjim Srpskim toplicama.

Banja Luka ima bogatu prošlost, o čemu svjedoče brojni objekti pod zaštitom države. Čak 32 objekta na teritoriji grada nalaze se na listi Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Nažalost, većina njih je u značajnoj mjeri oštećena i devastirana, pa je pitanje dana kada će se urušiti.

Posebno loša situacija je sa kućama – nacionalnim spomenicima koje su u privatnom vlasništvu. Vlasnici uglavnom nemaju novac za njihovu obnovu, a država, iako ima obavezu da ih spasi od propadanja, po ovom pitanju ne čini ništa.

Na listi nacionalnih spomenika, već 12 godina nalazi se i najstarija kuća porodičnog stanovanja u Banjaluci, poznata kao Šeranića kuća, izgrađena davne 1580. godine u naselju Šeher, današnjim Srpskim toplicama.

Ahmet Šeranić, rođak vlasnika kuće, kaže za Buku
da već godinama niko od nadležnih nije ni obilazio kuću, a kamoli izvodio neke radove kako se ne bi skroz urušila. Kaže i da vlasnici nemaju novac da bi je obnovili, a i sve dosadašnje ponude koje su imali za obnovu kuće su se izjalovile.

“Posljednje su se za kuću interesovale slovenska i turska ambasada. One su bile voljne obezbijediti sredstva za rekonstrukciju kuće, a Grad Banja Luka je bio spreman dati dozvolu za rekonstrukciju. Sporno je bilo ko će gazdovati kućom. Grad je preko Turističkog saveza tražio da gazduje 30 godina, a vlasnici su nudili pet godina, nakon čega bi oni preuzeli taj objekat. Na tome je sve i stalo”, tvrdi Ahmet Šeranić.

I rodna kuća poznate pjesnikinje Nasihe Kapidžić-Hadžić proglašena je nacionalnim spomenikom. O kući se danas brine Nasihina sestra, Sabiha Beba Kapidžić.

“Kuća je izgrađena krajem XVIII vijeka, a moj otac, koji je bio viši vojni imam u vojsci Kraljevine Jugoslavije, kupio ju je 1919 godine. Bila je u jako lošem stanju i on ju je tada u potpunosti obnovio. Od kada je kuća proglašena nacionalnim spomenikom, nijedna komisija, ni državna, ni entitetska, niti je neko iz Grada došao da vidi u kakvom je stanju kuća. Sve je na mojim leđima i sanacija kuće i briga o Nasihinoj spomen-sobi sa očevom i njenom bibliotekom, njenim knjigama, dokumentacijom i književnim nagradama. Nažalost, ja nisam u mogućnosti u potpunosti obnoviti kuću, prizemlje je potpuno devastirano, a na spratu sam nešto i uspjela srediti“, kaže za naš portal Sabiha Beba Kapidžić.


Foto: banjaluka.com, kuća Nasihe Kapidžić-Hadžić

Napominje da se u dvorištu kuće 10 godina održavala i pjesnička manifestacija “Vezeni most”, u čast Nasihe Kapidžić-Hadžić. Dolazili su književnici iz cijelog regiona, stizala su obećanja i sa državnog nivoa i od predstavnika Grada Banjaluke da će pomoći ovu manifestaciju, jer je Beba Kapidžić sama snosila troškove. Kako to obično biva, sve je ostalo samo na riječima.
 
U Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika kažu da su za kuće koje su proglašene nacionalnim spomenicima, a nalaze se u privatnom vlasništvu, odgovorni sami vlasnici, ali i da dio odgovornosti leži i na resornim entitetskim institucijama i njihovim službama.

“Za implementaciju odluka Komisije nadležne su resorne entitetske institucije i njihove službe. One su dužne da osiguraju pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju, prezentaciju i rehabilitaciju nacionalnih spomenika”, ističu u Komisiji. Napominju i da je Komisija obezbijedila sredstva za primarnu intervenciju na konstrukciji nacionalnog spomenika Šeranića kuće koja je izvršena tokom 2008. godine.

Slažu se, međutim, da to nije dovoljno, i stoga preporučuju izradu integralnog projekta revitalizacije kuće.

Ipak, nadležne republičke institucije nisu provele nikakve mjere zaštite, niti planiraju, barem ne u skorije vrijeme, da reaguju kako bi sačuvali sliku jednog vremena i načina života vlasnika ovih kuća.


Foto: Šeranića kuća

Načelnica za kulturno istorijsko naslijeđe u Zavodu za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa Republike Srpske Milijana Okilj kaže da do sada nisu imali slučajeve da Zavod vrši sanaciju objekata koji su pod zaštitom države, a u privatnom vlasništvu. Razlog je jednostavan, nedostaje novac, čak i za 800 objekata koji su pod zaštitom Zavoda.

“Neki od zaštićenih objekata su u privatnom vlasništvu i za njihovu sanaciju odgovoran je vlasnik. Konkretno, kada je riječ o Šeranića kući, pokrenuli smo inicijativu za njenu sanaciju, a ostalo nije na nama, nego na vlasniku kuće”, rekla je za Buku Okilj i dodala da je za spomenike pod zaštitom koji su u privatnom vlasništvu otežavajuća okolnost što je za njihovu sanaciju i obnovu teže dobiti novac iz evropskih fondova.

Ni sam grad Banja Luka, po pitanju kulturnog nasljeđa i zaštite kuća iz osmanskog perioda, nije učinio ništa. Tačno je da je Šeranića kuća bila obuhvaćena desetogodišnjim Planom sanacije, rehabilitacije i zaštite spomenika kulture koji je Skupština Grada Banja Luka donijela u julu 2004. godine, ali ništa nije urađeno, uz obrazloženje da nije bilo novca za ovu namjenu.

Mirna Savić-Banjac, odbornica Narodnog demokratskog pokreta u Skupštini Grada, kaže da se ni na sjednicama Skupštine, ni na sjednicama Savjeta za kulturu, od kada je ona odbornica, nikada nije konkretno govorilo o zaštiti bosanske kuće.

“Moje viđenje ovog problema kao odbornika u Skupštini je da se kulturi uopšte, pa tako i ovoj problematici, pristupa površno, bez vizije i ideje šta želimo postići. Očuvanje spomenika kulture nije jedino i usko vezano samo za novac. Kulturu je potrebno doživljavati iz više uglova, ne samo kao puku stavku Budžeta. Bavljenje kulturom i tradicijom je odavno prevazišlo zastarjele okvire; potreban je menadžment, potrebna su nova znanja i vještine, a u Gradu ne možemo reći da imamo ljude koji znaju da se nose sa ovim izazovima. To su, dakle, korijeni problema koji, u ovom konkretnom slučaju, dovode do toga da spomenik kulture ove vrste stoji i propada. Sasvim je sigurno da ćemo na ovaj način izbrisati prošlost grada, ne samo iz pomenutog perioda, nego prošlost uopšte”, pojašnjava naša sagovornica.


Foto: banjaluka.com, kuća Nasihe Kapidžić-Hadžić

I profesor istorije i direktor banjalučke Gimnazije, Zoran Pejašinović, mišljenja je da se orijentalno arhitekturno nasljeđe već godinama izlaže propadanju. Ipak, smatra da nije riječ o selektivnoj i zlonamjernoj nebrizi i da to niko ne radi iz ideoloških ili nacionalnih razloga. Vjeruje da je to prosto slika nas kao društva, jedno opšte siromaštvo, ali ne samo materijalno, nego i duhovno.

“To je opšta pojava, ta nebriga društva. To se ne odnosi samo na kuću Nasihe Kapidžić-Hodžić, Šeranića kuću, već i na spomenik na Šehitlucima, Banski dvor, Gospodsku ulicu, na spomenike iz doba socijalizma. Takođe, evidentno je i rasipništvo. Prave se dvije naplatne rampe, od kojih jedna ničemu ne koristi, a za pare uložene u nju moglo se kvalitetno obnoviti desetak spomenika. A i ovo novo što gradimo ne priliči i nije dostojno onoga čemu je namijenjeno. Pogledajte samo spomenik 12 beba. Da ne govorimo o sveprisutnom neukusu, stavljanju rasvjete u beton za koju se daju milioni, koja se za mjesac dana pokvari i onda trošimo hiljade i hiljade maraka da bi to popravili”, ističe za Buku Pejašinović.

Smatra i da stanje neće biti bolje dok se ne vratimo pravim vrijednostima i dok na ključnim funkcijama ne budu ljudi koji ove probleme shvataju u punom kapacitetu.

I dok se svijest odgovornih o velikom bogatstvu graditeljskog, istorijskog i kulturnog nasljeđa našeg grada ne promijeni, mnogi objekti- svjedoci jednog vremena na kraju će dočekati sudbinu Vile Božić koja je decenijama trunula i propadala, a na kraju i nestala.