Način na koji roditelji odgajaju djecu je direktno povezan s njihovim razvojem ličnosti. Još u prvoj polovini 20. vijeka, psihologija odraslih je pokazala da oni odrasli koji kao djeca nisu dobili dovoljno ljubavi, postaju neurotične ličnosti. Nastale su nove smijernice: Djeci morate pokazivati ljubav!

Ako je dokazano da najčešći rezultat nesrećnog djetinjstva bez ljubavi jeste nesrećna, neurotična odrasla osoba, zar to ne znači da će rezultat srećnog djetinjstva biti zadovoljna i srećna odrasla osoba? Ako nepokazivanje ljubavi dovodi do nervoze, zar nije onda tačno da pokazivanje ljubavi dovodi do zdravo formirane ličnosti? Polazeći od takvih pretpostavki, za koje ćemo tek kasnije shvatiti da su pogrešne, pokazivanje ljubavi je stavljeno u centar vaspitnog pristupa »ideologije srećnog djeteta«.

Prateći savjete o savremenom vaspitanju djece, a sve u cilju očuvanja i unapređenja dječjeg mentalnog zdravlja, roditeljima je postalo najvažnije kako se njihovo dijete osjeća. Da bi roditelj mislio da je dobar roditelj, njegovo dijete stalno mora da osjeća da je voljeno i da bude srećno. Zato su se roditelji počeli truditi da djecu uvjere da su jako voljena, omogućujući im samo pozitivne doživljaje i iskustva.

Poslije nekoliko decenija takve prakse, počeli smo uviđati da nije nužno da će takvo dijete postati srećan odrasli. S razočaranjem smo shvatili da ta druga formula – “srećno” dijete, nesrećni odrasli – nije samo moguća, već je i najvjerovatnija. Prava sreća je jedno, ali nazovimo to u ovom slučaju drugačije. Razmaženo dijete i prezaštićeno dijete su nove patologije, rezultat novog pristupa. Prvo izrasta u patološkog narcisa, a drugo u pasivno-zavisnu ličnost.

Razmažena djeca uprkos visokoj inteligenciji, izrastaju u nesocijalizovane ličnosti koje ne žele da odrastu, koje su sebične i narcisoidne, koje slabo kotrolišću svoje impulse, sklone su nasilju, uprkos talentima nemaju radne navike tako da su neuspiješni, i koje zbog toga dugo ostaju u simbiotskoj vezi sa svojim roditeljima i kada zađu u svoju četvrtu ili petu deceniju. Za razliku od njih, prezaštićena djeca su vrlo pasivna jer o sebi misle da su nesposobna, plaše se svijeta oko sebe koji doživljavaju kao opasno mesto, zbog čega su takođe u simbiozi s roditeljima ili dominantnim partnerima.

Kako to da ljubav izaziva poremećaj? Kriva je terminologija. Ljubav ne može pokvariti dijete, ona je potrebna, već ga kvari ono čega često nema u ovom pristupu, a to je disciplina. U želji da stalno usrećuju vlastitu djecu, roditelji su počeli da izbjegavaju da sa njima ulaze u konflikt, postali su popustljivi.

Danas smo naučili da su djeci podjednako potrebni i ljubav i disciplina. Na osnovu toga što zna da je voljeno, dijete izgrađuje pozitivnu sliku o sebi, shvata da je važno ljudsko biće. Disciplinovanje je ono što omogućuje socijalizaciju i razvijanje različitih radnih navika, poštovanje zabrana i granica.

Disciplinovanje podrazumijeva konflikt djetetove želje i roditeljove volje. To je u stvari neizbježni konflikt biologije i sociologije. Kako je cilj roditelja da socijalizuje dijete, on je taj koji u tom konfliktu treba da ima poslednju riječ. Popustljivo vaspitanje se pokazalo kao pogubno po razvoj djetetove ličnosti i njegovu sudbinu. Mi roditelji treba da se prisjetimo da nam je glavni zadatak da djecu pripremimo za samostalni život u ljudskom društvu, te da oni sami nađu svoju sreću, a ne da ih stalno usrećujemo. Ako smo stalno mi odgovorni za njihovu sreću, onda oni na kraju ne žele da porastu i da prihvate odgovornost.

Izvor: atma.hr