U potrazi za odgovorom na pitanja da li u Andrićevoj pripovjetci “Jelena, žena koje nema” ima stvarne žene, i šta se zaista odigralo u njegovom životu u toku tri mjeseca 1914, kada je prije izbijanja Prvog svjetskog rata boravio u Krakovu, poljska slavistkinja Silvija Novak Bajcar napisala je dragocjenu knjigu “Jelena, koje ima”, koju je predstavila u “Službenom glasniku”.
Da li zbog finoće ili zbog Andrića, nije se o tome govorilo, a možda je u pitanju bila i čast Jelene Ižikovske, koja je, takođe, bila živa. Ova knjiga predstavlja samo jednu naučnu hipotezu, ne možemo da zaključimo šta je bilo između te dvije osobe. Najinteresantnija je ta slika koju je na osnovu pojave Jelene stvorio Andrić u svom stvaralaštvu i u svojoj mašti.
Ižikovska se, dodaje autorka, rodila u Banjaluci, njen otac Aleksandar je bio predsjednik okružnog suda u Bosni, i radio je najprije u Sarajevu, a poslije u Banjaluci. Jelenina majka Evgenija iznajmljivala je u Krakovu stan studentima iz Bosne, i u toj grupi se našao i Ivo Andrić.
O njihovom kasnijem odnosu znamo jedino da mu se Jelena javila pismom 1961, kada mu je dodjeljena Nobelova nagrada, i poslala mu “srdačne gratulacije”. To pismo je u arhivu SANU, i pronašao ga je Predrag Palavestra između stranica rukopisa Andrićeve drame “Konac komedije”, u posmrtnoj zaostavštini pisca – kaže poljska slavistkinja.
Ivo i Jelena, saznajemo iz ove knjige, sreli su se ponovo 1964, kada je pisac, sa suprugom Milicom Babić, boravio u Krakovu povodom dodjeljivanja počasnog doktorata.
Leave a Reply