Ja, subotom, kako oči otvorim, osjetim uznemirenost. Šta prije? Hoću li sve stići? Obećala sam im i pozorište. Imaćemo poslijepodne i goste, čekaju me i kuća i dvorište i bašta.

Uvijek željno iščekujem vikend i radujem mu se. I uvijek imam gomilu planova za ta dva najkraća dana u nedjelji. I uvijek budem manje-više razočarana učinkom kada se sve završi.

Uvijek se sjetim profesora staroslovenskog sa fakulteta koji je govorio – Kad god budete krenuli da spremate ispit, na dan izlaska vajkaćete se: “što nisam samo dan ranije počeo da učim!” Zapamtite to!

I zapamtila sam, ali profesor Stakić nije znao da ću ga se sjećati i kad budem peglala, spremala slavu, bilo šta od kućnih i ne-kućnih poslova. Svake subote, profesor u mojoj glavi stoji i pobjedonosno kaže: “Što nisi sinoć makar pola opeglala, crna Jasmina?” Da, u mojoj glavi smo na ti. Ali, „crna Jasmina“ petkom popodne ne postoji.. Ili postoji njena blijeda sjenka. Živi u nadi da će subota konačno nabaciti neke čudotvorne moći i smilovati se majci, ženi, barici, kuvarici, sekretarici, PR menadžeru, čistačici, medicinskoj sestri…

Ali subota, ko subota, samo ćuti i gleda.

Ja, subotom, kako oči otvorim, osjetim uznemirenost. Šta prije? Hoću li sve stići? Obećala sam im i pozorište. Imaćemo poslijepodne i goste, čekaju me i kuća i dvorište i bašta. Da, ne kažu uzalud “za ludaka, dva budaka”. Ili “za budalu uvijek ima posla”. Dobro, priznajem da subotom makar malo duže spavamo. Moja djeca nisu ni kao bebe bile od onih malih pijetlova koji sa suncem kukuriču. Jok, aktivne i uvijek u akciji, i one subotom vole da malo duže spavaju.

Za razliku od nas, moj muž je posebna priča. On je onaj koji prvi ustaje subotom i budi me da bi mi rekao da je stavio kafu! One žene što bi mi pozavidjele na tom gestu, neka odmah shvate da me on probudi , dakle – probudi – da bi mi to rekao! Kad spavam, kafa mi ne treba. Subotom bi da je pijem, ali kada se sama, naspavana i sama probudim. Ali, avaj!

On je onaj kome nije potrebno mnogo sna, ali potrebno mu je da vikendom pije kafu napolju, ako vrijeme dozvoljava, i da priča, gušteriše se i uživa. Tako puni baterije. Cijele nedjelje se borimo protiv vjetrenjača, institucija, obaveza i sličnih mučitelja, i on vikendom mora da jutro popije naiskap, lagano sa dodatkom.

Moje baterije se ne daju napuniti. Ili sam bar tako do skoro mislila. Ja tako sjedim sa njim, pijem kafu i u glavi motam sto i jedan film: ako ja prostrem veš dok stavim ručak, dok se ovo krčka a ono dinsta, mogu da izbacim smeće, djeca će promijeniti svoju posteljinu, i srediti sobu, a ja usisavam…Dok se on grli sa suncem i žmirka sa jorgovanima, u mojoj glavi košnica misli koje zuje, sputane, uznemirene… Sudaraju se i bockaju me: ”Ništa nećeš stići, ništa nećeš stići…”

Iz razmišljanja me prene njegov glas: – Pa, ti mene ne slušaš!

– Ma, slušam, stvarno slušam, ali….ne čujem…– odgovaram ja.

– Vidim, da si dobila uznemirenje! Vrpoljiš se tu kao da te je neko kidnapovao!

– Ja, samo eto, volim da pijem kafu, kad sve lijepo obavim, na miru! A ne ovako, pijem je a trista čuda me čeka!, objašnjavam svaki put…

On me gleda, klima glavom i smije se. Zna tu moju priču.

-Ti? Kad sve obaviš? Na miru?! Smije se…

– Pa dobro, znaš li da, kad bi je pila na miru, i kad sve obaviš, da je nikad ne bi ni popila? Ti si u fazonu, svijet nije dovoljan…Bukvalno, kafu ne bi ni pila!!

Tu već i ja počinjem da se smijem. U pravu je. Možda bi eventualno na godišnjem odmoru popila kafu, ili ono, kad bih sjela u kafić sa drugaricom, gdje bi mi jedini posao bio samo to – da pijem kafu.

Gledam njega kako se stvarno u tom jutarnjem gušterisanju oporavi. Kako dok tu sjedi, on je tu, prisutan, opušten… Kako mu stvarno treba i prija, i onda kada ustane i krene da radi dvorišne, voćarske i baštenske poslove, on ne staje… Samo radi ručka i eventualno ako neko naiđe, pa mora da ostavi posao. Gledam kako lijepo napravi prioritete i krene jedno po jedno, ništa naporedo ne radi. Ništa ne ostavlja do pola da bi započeo nešto drugo ili treće.

Gledam ga, pa onda uporedim sa svojim jurcanjem po kući, malo ovo, sad ću ono, jooj što još nisam ovo ni počela. I tako panika i jurnjava. I ta žurba i pritisak me potroše više nego rad… I unervoze, i učine da mi vrijeme teče brže…

I onda kažem sebi, pa ti si barem bila štreberka! Što ne naučiš nešto u životu od čovjeka svog života?! Daj smiri se malo!

Pa onda još riješim da naš ugođaj vikendom poboljšam. Pa napravim neki kolač petkom, da imamo uz tu subotnju kafu (hvala profesore Stakiću, evo juče sam napravila kolač!). Pa nabacim naočare za sunce, da se ne mrštim, i ne pravim sama sebi bore… Pa kupim novu mušemu za baštenski sto. Na tufnice, da mi se slaže uz šolje… Pa kažem sebi, mislićeš o poslovima sutra, Skarlet. Ili makar kasnije… Opusti se!

Pa nam onda ustanu dječica i dođu onako u pidžamama, sanjive, da nam pričaju dogodovštine i školske priče. Pa im onda tu, napolju (ako vrijeme dozvoli, a ljeti uglavnom dozvoljava), iznesem doručak dok ptičice cvrkuću, dan se lijeno tegli i obećava radost. I u tim trenucima, već mi se misli umire, napravi se razuman raspored poslova i subota mi se uvuče pod kožu. Tek tad shvatim da je baš to jedna umiljata mačkica, ta subota…

Konačno sam naučila. Svi poslovi će me sačekati, subota neće dobiti ni ruke ni metlu. Nešto može i da se preskoči, nešto možeš i da se praviš da ne vidiš, ali vrijeme koje provedeš u miru sa svojom porodicom, nema cijenu. Naučila sam, ali ne iz nečije priče, nego na konkretnom primjeru, da je mir tamo gdje ti riješiš da mu podigneš šator. Da je uvijek u tebi, ali ne smije biti potisnut nikakvim glupostima i stvarima kojima pridajemo značaj bez povoda i izmišljamo im lažni sjaj.

I – još nešto. Mir i spokoj sebi moraš da priuštiš i kad ti se čini da su preskupi, jer su oni preduslov da nastaviš da radiš, čime god da se baviš, a da ostaneš normalan i zdrav.

Piše: Jasmina Jovanović