Intro: Živim u Bosni, mlada sam i pokušala sam. Nisam uspjela jer nisam imala debela leđa, a nešto mi se nije ni spavalo sa svakim. Digla sam ruke. Počela da pljujem državu, sistem, vlast, da se ukopavam dublje, da pratim ko je dobio koju priliku sigurno ne zahvaljujući sebi.
A onda se desilo! Dobila sam posao u privatnoj firmi! SAMA, svojim CV-jem, u oblasti koju ne znam. Bila sam sićušni, nebitni učenik/početnik/pripravnik. Poslije svih mojih letenja po organizacijama za vrijeme studentskih dana, to je bio brz pad i težak udar o tlo.
Korak po korak, malo po malo, za nešto više od godinu dana postala sam ponovo čovjek. Ne, postala sam sada još više čovjek, sa mnogo više profesionalne pameti i životnog iskustva, jer na ovakvim mjestima iskustvo ide kao beneficirani staž – brzo i mnogo.
Čovjek sam koji je od 500 KM dogurao do više od mnogih svojih vršnjaka, od zabezeknutog djeteta, koliko god sam mislila tada da to nisam, do nekoga ko pravi ozbiljne planove za firmu, a ipak svakoga dana uči. Do osobe koja može da kaže da nešto u tom poslu ne valja, radnik koji ima objektivan i značajan uticaj na promjene procesa rada. Koliko vas to ima?
Naravno, nije ovo još jedna skandinavska bajka, nije pjesma, nije ružičasto staklo. Da, svakog praznika, svakog vikenda gledam tužnim očima svoje prijatelje iz državne službe. I one koji mi nisu prijatelji, tu veliku rijeku dokonih ljudi. I mislim kako su prokleto srećni. Priznajem, često preračunavam koliko prekovremenih, iznenadnih, napornih sati, dana, mjeseci ja provedem radeći više od drugih.
Onda opet naiđu putovanja, pokloni, dnevnice, obuke, sastanci, onda dođem kod svog direktora u kancelariju i kažem mu koji bih zadatak napravila na drugačiji način i on kaže ‘može’. Tu se sve vrati u kosmičku ravnotežu.
Imala sam sreće, svi kažu da sam imala sreće, vidim to i ja. Slučajnim odabirom ili više – kucanjem na milion vrata, upala sam na mjesto na kojem ne moram da brinem hoće li uopšte biti plata. Moje svakodnevne misli ne okupira ni potpisivanje ugovora svakog mjeseca, prijava na minimalac niti strah da ću ostati trudna. Znam da su, na žalost, mnoga radna mjesta u ovom tamnom vilajetu daleko od moje firme. Još uvijek. Ali i to će jednom morati da dođe na svoje. Trend je takav da sve više čak i naši poslodavci postaju svjesni značaja ljudskog kapitala.
Moje je da se fokusiram na posao i da dam 110% sebe. E to je daleko od uhljebljenih i njihovog rada.
Imala sam zanimljiv razgovor sa jednom sjajnom ženom skoro. Kaže – postoje zemlje u kojima, nakon 5 ili više godina provedenih u državnoj službi ne možeš da dobiješ posao nigdje drugo, jer smatraju da se nisi profesionalno razvio, da si se ulijenio, prihvatio prosječni nivo. Nemojte se vrijeđati na ovo, generalizacija kao ni bilo gdje, ni ovdje ne stoji, ali istine itekako ima.
Sa ove strane naučiš da se boriš, ali i da dobro živiš jer imaš prostora da ideš dalje. Naučiš da ništa nije sigurno osim tebe, tvojih sposobnosti, znanja, konekcija koje stekneš i iskustva. Ponavljam, svjesna sam da postoje mnogi privatni kolektivi, za razliku od ovog, u kojima ne možeš da širiš svoj uticaj, dobiješ povišicu, tražiš u svakom smislu više. Postoje i ljudske prirode koje će pristati na svašta. Ipak, iz svega toga u svakom momentu možeš da odeš. A to je najveća lekcija privatnog sektora – preživjećeš uvijek!
Zato sam srećna što radim u okruženju koje me je naučilo životnu lekciju – da ne budem beskičmenjak.
