Kratki film “Tetched” režisera Sanjina Maleševića iz Banjaluke, sa trenutnom adresom u Americi, nedavno je prikazan na jednom od najglamuroznijih nezavisnih festivala u Južnoj Kaliforniji “Newport Beach Film Festival “.

Malešević, koji se 2003. preselio u Ameriku, završio je filmsku režiju i fotografiju na lokalnom koledžu u Long Biču, “Long Beach City College”. Svoje fotografije i instalacije uspješno je prestavio publici u Los Anđelesu i Kaliforniji, a jedna od najvećih nezavisnih umjetničkih organizacija u Americi, “RAW: Natural Born Artist “, koja ima svoja predstavništva i u Kanadi i u Australiji, nominovala ga je za režisera godine. Poslije dvanaest godina, ovog jula je ponovo u Banjaluci, a za “Glas Srpske” ovaj umjetnik je govorio o svom kratkom filmu, umjetničkoj sceni u Americi, njegovom stvaralaštvu, ali i o stanju u kulturi u RS.

Tetched” je naizgled jedna veoma neobična priča, prvenstveno zbog svojih junaka, odnosno antijunaka u njoj, ali istovremeno i jedna veoma obična ljudska priča s kojom se manje-više svi možemo poistovijetiti. Film govori o vezi između dvoje mladih, relativno unikatnih ljudi koji jednostavno nisu u stanju da komuniciraju kao normalan par, šta god da normalan par znači u današnje vrijeme. Zbog tog njihovog nedostatka komunikacije, međusobnog poštovanja, samopoštovanja i razumijevanja teško je vidjeti bilo kakav pozitivan kraj – ispričao je Malešević.

Glavne uloge povjerio je, kako kaže, Hidekanu Hahu i Rebeki Din. Hidekan iza sebe ima mnogo filmskih uloga, od kojih je u prvom planu pojavljivanje u seriji “Nip/Tuck”, dok je Rebeka bila jedna od zvijezda poznate američke tinejdžerske serije “Dawson’s Creekk”.

Scenario je radio po priči pisca iz Njujorka Thaddeusa Rutkowski, kojeg Malešević toplo preporučuje i čitaocima u Republici Srpskoj.

Istinski bi volio da film pogleda i publika u Banjaluci.

Mislim da se tu drugi pitaju daleko više nego ja. Za “Kratkofil” znam da je ugašen, mislim da je to jedan enorman gubitak za grad. Boravak u Banjaluci iskoristiću da vidim ima li zainteresovanih strana da se realizuje premijera, a svakako ću posjetiti i Ministarstvo prosvjete i kulture RS.

Imam u planu da svoj sljedeći film, ako bude optimalnih uslova za to, snimam baš u Banjaluci. Volio bih zapravo da produbim tu neku svoju vezu s gradom i filmskom komunom u Banjaluci, ako je ima – najavio je on.

Saradnju sa jednom od najvećih nezavisnih umjetničkih organizacija u Americi, “RAW: Natural Born Artists ” počeo je 2012. godine.

Jedan od mojih prijatelja fotograf me je upoznao s njima i nakon što su vidjeli moje radove, izrazili su želju da me uključe u jednu od njihovih izložbi koja se dešavala u Long Biču. Godinu kasnije su opet kontaktirali sa mnim i pozvali da opet izlažem sa njima, ovaj put u jednom prostoru u Holivudu. U tom momentu sam, sticajem okolnosti, radio na jednom projektu koji mi je upravo sljedeće godine donio tu nominaciju za režisera godine – priča Melešević.

U pitanju je, kako kaže, bio projekat pod imenom “Ljudi koji razbijaju televizore”.

Nakon one velike tranzicije na ove nove high definition televizore, počeo sam da skupljam stare televizore, koji su u Americi završavali na smeću i onda sam ih, zajedno s grupom prijatelja, odvezao u pustinju, gdje smo ih porazbijali. Ja sam to sve i dokumentovao. To je bio jedan određeni socijalni komentar, kako na pretjeranu upotrebu televizora i televizijskog programa u našim svakodnevnim životima tako i na tu neku, za Ameriku svojstvenu, potrošačku kulturu. Projekat je na izložbi bio predstavljen u obliku video-instalacija, s namjerom da “natjera” ljude da reaguju i stvarno su reagovali, kako publika koja je došla na izložbu, tako i sama organizacija, koja me je nominovala.

Nagradu nisam osvojio. U svečanoj atmosferi, kako to samo Holivud zna da organizuje, u poznatom noćnom klubu “Levell 3” na Holivud bulevaru, gdje se cijela manifestacija održavala, završio sam na drugom mjestu, iza jednog režisera iz Brazila, ali cijelo iskustvo je stvarno bilo fantastično i donijelo mi je mnogo novih poznanstava i prijateljstava, što je za mene bilo, i uvijek će biti, daleko važnije – prisjetio se režiser.

U fokusu njegovog cijelog stvaralačkog opusa uvijek su ljudi i njihove konkretne životne priče.

Ono što je uvijek moj cilj, nezavisno od medijuma u kojem radim, je da izazovem jaka osjećanja u čovjeku, znači, ne želim da moja publika bude pasivna, da ravnodušno gleda na stvari i život, nego naprotiv, želim da imaju reakciju, da imaju stav, a ako ga nemaju, da ga zauzmu, da su do te granice ili oduševljeni ili zgađeni mojim radom da žele i sami da nešto urade – ističe Malešević.

Promocija umjetnika i Srpske

Malešević smatra da svojim stvaralaštvom u Americi promoviše sve, i svoju zemlju i sve ljude koji žive u njoj.

Nauka, kultura i sport, otprilike tim nekim redoslijedom, je nešto što je enormno važno za promociju bilo kojeg naroda i bilo koje države. Meni je stvarno mnogo drago da sam u mogućnosti da na jedan, nadam se, pozitivan način promovišem svoju zemlju. Mogu samo da dodam i da bi i naša Vlada trebalo da uloži određeni trud da pronađe naše ljude u dijaspori i stupi u kontakt sa njima i da se te veze prodube – naglasio je reditelj.

Kolektivna odgovornost

Na pitanje kako bi opisao stanje u kulturi u Republici Srpskoj u momentu kada je on živio i radio ovdje, odgovara da ni tada nije bilo sjajno.

Nezavisno od bilo kakve situacije i bilo kakvih okolnosti, objektivnih ili neobjektivnih, a rat nas je definitivno sve unazadio i u ljudskom i u materijalnom i u svakom smislu, mora da postoji i ta nekakva kako kolektivna tako i individualna odgovornost za sve što se dešava oko nas i u našim životima. Mislim da je to jednostavno nedostajalo tada, na prvom mjestu, u tom nekom periodu kad sam ja živio u Banjaluci. Nadam se da su se stvari u međuvremenu promijenile – kazao je Malešević.

Izvor: glassrpske