Ne zna se kada i kako, ali jedna potpuno prirodna radnja poput dojenja je u savremenom svijetu postala minsko polje, a od majki se traži da ne doje u javnosti ili da se pokriju ukoliko već moraju da remete druge kako bi nahranile sopstveno dijete. Kada je takav stav prema bebama, možete li da zamislite kakav bi haos nastao kada bi stručnjaci preporučili da se i starija djeca doje?
Upravo se to i događa, budući da Svjetska zdravstvena organizacija sada preporučuje da se dojenje nastavi do druge godine, a po mogućnosti i duže. Pored toga, i Udruženje pedijatara Amerike izdalo je saopštenje u kome kažu da “ne postoji gornja starosna granica u dojenju, i ne postoji nikakav dokaz o eventualnoj psihološkoj šteti koju može da nanese dojenje nakon treće godine.”
Postoji dobar razlog za ove preporuke, jer samo u zapadnoj kulturi se na dojenje djece gleda sa čuđenjem, a nekad i sa gađenjem. Iako smo mi navikli da je sve manje prizora majki koje doje svoju djecu, to ne znači da je to i normalno. U mnogim društvima (naravno, ne u zapadnim zemljama), majke doje djecu i nakon njihove treće godine.
Pojedina istraživanja upoređivala su dojenje kod primata i kod ljudi i ispostavilo se da primati prestaju sa dojenjem sa pojavom prvih stalnih zubića, što bi u ljudskom svijetu bilo oko šeste godine. Uostalom, litar majčinog mlijeka obezbjeđuje 94 odsto potrebnog unosa vitamina B12, 75 odsto potrebnog unosa vitamina A i 60 odsto potrebnog dnevnog unosa vitamina C, i to sve besplatno! Da i ne govorimo o jačem imunitetu kod djece koja se doje, a pritom, što duže majka doji, manji je rizik od toga da oboli od raka dojke.
Kako smo onda od svih tih divnih stvari koje dojenje pruža, došli do toga da je dojenje “degutantno” i da treba da se upražnjava u svoja četiri zida, kao i da majka sa tim treba što prije da okonča? Dojka je hrana, al i mnogo više od hrane – ona je utjeha i način da se dijete poveže sa majkom. Dojenje je nešto što doprinosi zdravlju majke i djeteta, i nikako nešto čemu se treba smijati, i još gore, što treba zabraniti.