U našoj kulturi su rasprostranjena brojna pogrešna uvjerenja o načinu vaspitanja djece, što dovodi do niza teškoća u kasnijem životu i radu.Čuvati dijete nije isto što i vaspitavati ga: čuvanje podrazumijeva fizički nadzor uz smanjenje rizika od povreda, uz zadovoljenje osnovih bioloških potreba kao što su npr. hranjenje i oblačenje.
Sve navedeno može biti fizički naporno ali ne zahtijeva poseban intelektualni i psihološki angažman kao što je slučaj kod vaspitanja, koje obuhvata sve to, ali i mnogo više: prije svega prenošenje kulturnih obrazaca, razvoj psiholoških osobina i usmjeravanje u pravcu korisnom za dijete i društvo.
U našoj kulturi su brojne tipične greške u načinu vaspitanja koje je potrebno preispitati:
1. POGREŠNO UVJERENJE:
„Samopouzdanje je osnova svega: ako hvalite dijete uvijek i neograničeno, ako mu stalno govorite da je pametno, nema tog zadatka koji neće moći sa uspjehom da riješi”.
Razmislite: Samopouzdanje jeste ključno, ali se ne stiče hvaljenjem bez osnove, već pohvalom za trud i upornost tokom konkretne akcije. Potrebno je podsticati dijete da što više stvari radi samostalno, a one koje još uvijek ne može, uz pomoć koja je tek tolika da podstakne na akciju.
Dakle, ističe se trud a ne „pamet”, jer trud zavisi od osobe pa nije ništa strašno ako se doživi neuspjeh, potrebno je samo više se truditi. Ako se akcenat stavlja na pamet, dijete nema potrebe da se trudi, a kada doživi neuspjeh dolazi do pada samopouzdanja jer misli da više nije dovoljno pametno.
2. POGREŠNO UVJERENJE:
„Poredite uvijek djecu sa uspješnijima od sebe, u svakoj prilici, neka ih to motiviše da budu sve bolji”.
Razmislite: Najzdravije je takmičenje sa samim sobom, a ne poređenje koje može da isfrustrira dijete. Naročito je pogrešno porediti djecu unutar porodice (ko je ljepši, a ko pametniji, brži ili snalažljiviji), na taj način se podstiče rivalitet koji se u odraslom dobu prenosi na kolege.
Djecu treba učiti samostalnosti ali i saradljivosti, sa takvim osobinama će biti dobrodošli u svakom timu. Takmičarski duh je dobro došao u nekim situacijama, ali ako se ne shvati preozbiljno već kao dio igre. Dobro je razvijati sportski duh, da dijete shvati da sui poraz i pobjeda sastavni dio života.
3. POGREŠNO UVJERENJE:
„Pomozite djeci prilikom izrade domaćih zadataka, šta fali ako sastave pišete umjesto njih, život ih ionako neće maziti”.
Razmislite: Domaći ne treba da radi roditelj, već dijete.
Bolje da dijete dobije 4, nego roditelj 5 (makar svi roditelji u odjeljenju radili domaći svojoj djeci sem vas). Ne možete ići za djetetom kroz život i raditi sve umjesto njega, tako se razvija tzv. „naučena bespomoćnost” koja šteti djetetu jer ne razvija intelektualne potencijale (nema izazova), a slabi samopouzdanje (jer mu se šalje poruka da neko drugi to radi bolje a ono ne može). Treba pomoći toliko da se dijete podstakne na razmišljanje, da bude u tzv. zoni narednog razvitka po Vigotskom (ono što dijete može danas uz pomoć, sutra će moći samostalno).
Npr. ako vas dijete pita za predmet čiji je naziv zaboravilo, ne treba odmah da kažete rješenje već da, ako ne može da se sjeti, kažete ili sinonim ili prvo slovo. Ako ne umije da riješi neku jednačinu, podstaknite razmišljanje davanjem najprije minimalne, a zatim sve veće pomoći. Sve to treba činiti uz pohvalu za upornost, bez komentara tipa „kako to ne znaš”. Dijete treba da osjeća slobodu da pita, ali i samostalnost da rješava najprije bez pomoći. Dajte pozitivan primjer, neka dijete vidi vaš trud, upornost i samostalnost, kao i slobodu da pitate ako vam nešto nije jasno.
4. POGREŠNO UVJERENJE:
„Roditelj uvijek zna šta je za njegovo dijete najbolje, a na vaspitne metode koje primjenjuju učitelji i nastavnici ako se ne podudaraju sa onim u porodici treba odmah reagovati”.
Razmislite: Učitelj(ica) nije vaš neprijatelj, a naročito ne suparnik, već saveznik. U redu je na početku školovanja, dok učiteljica ne upozna još sve đake, skrenuti pažnju na neke osobine djeteta koje nisu očigledne.
Sam način školovanja je koncipiran tako da daje dovoljno vremena za uzajamno prilagođavanje (u prvom razredu nema ocjena). Naravno da roditelj najbolje poznaje svoje dijete, ali ga ipak ne zna u svim situacijama, a školska sredina je često sasvim drugačije okruženje od porodičnog doma.
Ova je naročito vidljivo kod rigidnih porodica sa gvozdenom disciplinom: djeca iz takvih porodica su najčešće vođe bunta u školi, što roditelji ne vjeruju jer su u porodici takva djeca naučena na strahopoštovanje i da ništa ne rade bez dozvole. Naročito je štetno da se negativno komentariše rad učitelja i nastavnika u prisustvu djeteta, na takav način se ruši njihov autoritet.
Zbog porasta otvorenog ispoljavanja agresivnosti u školama roditelji su prestrašeni i od samog početka imaju potrebu da zaštite dijete, pa strah od vršnjačkog nasilja proširuju i na strah od učitelja i nastavnika. U redu je reagovati ali je bitan način i mjesto, zato i postoji „dan otvorenih vrata”, psihološko-pedagoška služba i sl.
Za neke stvari treba reagovati odmah, ali dok to činite pokušajte da budete što objektivniji. Neke reakcije su proizvod nesvjesnih potisnutih sadržaja iz vašeg djetinjstva i perioda školovanja, naročito kada reakcija višestruko premašuje povod.
Ne treba skakati na najmanji povod, već naučiti dijete da se samostalno izbori, jer neće uvijek biti u vidnom polju roditelja. Roditelji se često boje da će se dijete traumatizovati zbog loše ocjene, ali ako dijete vaspitavaju uz bazičnu poruku da se uči za znanje, a ne ocjenu i da je najvažniji trud, dijete neće ocjenu doživjeti traumatično, već kao povratnu informaciju da promijeni nešto u načinu dotadašnjeg učenja za taj predmet.
5. POGREŠNO UVJERENJE:
„Djeci uvijek i u svakoj prilici treba govoriti šta (ne) treba da rade, samo tako će naučiti sta je ispravno i primijeniti to kada odrastu”.
Razmislite: Djeca vide i kopiraju kako i šta radite, a ne šta pričate, naročito ako su to dvije različite stvari. Previše teoretisanja i „držanja predavanja” ima kontraefekat, djeca vas jednostavno neće čuti. Pokušajte da što više razgovarate sa njima o raznim pojavama, neka kažu svoje mišljenje.
Ono što roditelji rijetko rade, a što je izuzetno korisno je pričati o svojim lošim trenucima i porazima.
6. POGREŠNO UVJERENJE:
„Kad je dijete inteligentno pa sve shvati u školi, dobija petice bez učenja, nema potrebe da uči kod kuće, kad bude potrebno naučiće”.
Razmislite: Ovo je toliko rašireno uvjerenje na našem podneblju da zahtijeva posebnu razradu pod nazivom „Sindrom pametnog djeteta”, o čemu ćemo takođe pisati.
