Da li svjesno i uporno odbijate sve pozive za izlaske kako biste ostajali kod kuće u staroj pidžami uz kokice iz kesice i serije? Krivi ste? Niste jedini!

Nedavno su sve novine (u nedostatku boljih vIJesti) kao udarnu pustile vijest da se nalazimo tačno na pola kalendarske godine. Ravno 183 dana. Odnosno 26 nedjelja, to jest 26 vikenda.

Vikenda koje su „pojeli skakavci“. Iako bih sebe opisala kao razumno društvenu osobu koja voli druženje (posebno one izlaske koji nemaju jasnu naznaku gdJe&kada će se završiti) i rado će se odazvati na svaki poziv na žurku (i imam silne Facebook albume da to i dokažem), bar dvadeset od tih vikenda provela sam krijući se od poziva prijatelja udobno zaglavljena između dva perjana jastuka i sa telefonom u rukama (naravno, uz obavezan kabl na punjaču). Tješim se činjenicom da me to beskrajno skrolovanje jednostavno smiruje.

Postajem lijena mačka. Lijena kućna mačka koja polako, ali sigurno prelazi u asocijalni boks. Ali, nisam jedina! 

Sve je počelo nevino… Mali ritual ponedjeljkom koji se sastojao od slatkog pitanja: „Šta ste radili za vikend?“, pratili su nadahnuti odgovori čija paleta je pokrivala praktično sve: od koncerata i tribina, do ludih izlazaka i nezaboravnih privatnih žurki. Zabavljali smo se!

Ovih dana odgovor na isto pitanje izaziva prazan pogled i blagu amneziju… „Hmmm, da li smo radili nešto? Pa i ne baš“, odgovaramo nezainteresovano horski, „ništa specijalno“. Zbunjeno nabiramo čela u pokušaju da se sjetimo najbitnijih događaja, ali bezuspješno. Kao da su tih 48 sati prošli u nedefinisanoj magli. Gdje su iscurjeli naši dragocjeni slobodni sati? Hmmm, vjerovatno smo se zabavljali, trebalo bi… Samo nemamo pojma šta smo tačno radili.

Uzrok je jednostavan: više ne izlazimo! I zašto bismo, kada je ostajanje kod kuće postalo tako, tako privlačno. Zašto ići do restorana kada nam suši stiže za pola sata preko sajta za dostavu. Zašto se sređivati, šminkati i izlaziti, kada je mnogo lakše svajpovati ponudu na Tinderu. Zašto ići na književne večeri u opskurne lokale kad možemo za sekund da pronađemo neki dobar video zapis. Zašto se gužvati u bioskopu kada nam je sav taj filmski sadržaj pod jagodicama prstiju. Hrana, zabava, ljubav… Sve je tu! 

Teško je reći koliko je masovna ova promjena društvenog kursa jer ne postoji način da prebrojite sve one koji su odabrali da subotom uveče sjede kod kuće. Ali, kultura nam je oduvijek bila najbolje ogledalo realnog stanja. Zar vam sada ne djeluje pomalo staromodno ponašanje junaka serija Seks i grad, djevojke su po cio dan izbezumljeno jurcale: premijere, žurke, kokteli, otvaranja, predstave, klubovi, izložbe… Događaji! Više događaja za jedno veče. Te likove zamijenili su oni poput Abbi i Ilana iz serije Broad City koji vise na internetu cijele noći i Dev i Rachel iz Master of None koji jedva i da napuštaju stan. Više ne ignorišemo nasušnu potrebu da nam bude toplo, da smo zaštićeni, siti i zabavljeni. U redu, nije baš da se hvalimo kako smo pogledali dvije sezone serije za noć, ali bar sada to nećemo prećutati.

Svaka generacija živi u strahu da će sljedeća pronaći još naprednije načine da izbjegne rizike. Baby Boomersi, na primjer, zgroženi su činjenicom što mladi više nemaju hrabrosti da na sastanak pozovu telefonom, već se umjesto toga „kuckaju“. Za dvadeset godina će vjerovatno „vacapovanje“ biti potpuno smiješno za neki novi način na koji će mladi komunicirati. 

Zastanimo na momenat i pokušajmo da ovaj fenomen objasnimo kroz metaforu menadžmenta ličnog bogatstva. Ako kao „kapital“ definišemo kao miks vremena i emotivnih stanja, onda je ostajanje kod kuće apsolutno konzervativno ulaganje. To je kao da uplaćujete novac na tekući račun. Ostajete bezbjedni, vaša očekivanja su zadovoljena (iako nikada ne mogu biti premašena). Najgori scenario podrazumijeva to da dostava nije bila dovoljno brza i da ste dobili hladnu picu ili da epizoda serije nije onoliko dobra koliko ste očekivali. U tom slučaju lako možete da pritisnete stop na svom daljinskom upravljaču i odete na spavanje. To je i dalje pobjeda. Skromna, ali pobjeda. 

Sa druge strane, izlazak predstavlja rizik. Mogući dobici izuzetno su veliki: možda ćete doživjeti avanturu koja će vam promijeniti život, upoznati srodnu dušu, ili novog najboljeg prijatelja. Nažalost, i mogući gubici jednako su značajni. Možda ćete sresti bivšeg, izgubiti novčanik, ili će vas odbiti simpatija. U procjeni mogućnosti, uvijek očekujemo spektakl, a to se rijetko dešava. 

Uporno ostajanje kod kuće možemo da uporedimo sa željom da nikada ne napustite porodični dom. Ali, u nekom trenutku svi moramo da napustimo gnijezdo. Upravo to napuštanje (čak i da bismo samo izašli) jeste način na koji rastemo i razvijamo se, tako izazivamo sebe da otkrivamo stvari koje nisu 100 odsto u fokusu našeg interesa. Koja je poenta života u gradu ako ga tretiramo kao predgrađe?

Tako da, da! Iako to znači napuštanje udobne kuće i tih perjanih jastuka, hibernacija zapravo znači gubitak. Razmislite šta ćete učiniti sa svojih preostalih dvadeset vikenda!

Tekst: Jelena Karakaš