Nisam ništa napisala godinu i po dana. Ni riječ. Nisam mogla. Trebalo je možda ranije da izbacim teret iz sebe. Tugu. Nemoć. Usamljenost. Bijes. More toksičnog otpada koji ostaje u čovjeku kada mu roditelji umru.
Ali nisam mogla. Nikako nisam mogla.
Počnem, ruke se parališu.
Počnem, grlo se stegne.
Počnem i uskoro vidim samo suze…
Da…otišla je moja majka.
Moja mama. Moj anđeo. Oličenje dobrote, strpljivosti, odanosti, pravog prijatelja… Otišla je u neku drugu dimenziju.
Otišla je kod mog oca.
Mog tate. Mog anđela. Oličenja dobrote, strpljivosti, odanosti, pravog prijatelja…
I tako, nema više ni jednog od njih… Ni mame ni tate. Nema ih.
Nema više bezuslovnog prihvatanja, ni iste takve ljubavi…Nema više odlaska kod „mojih“ da pobjegnem od svega…Mirne luke i utočišta koje je bilo tu za mene i u dobru i u zlu. Nema više one rasterećenosti i blaženstava koji se mogu osjetiti samo u roditeljskoj kući.
Nema više mjesta na zemaljskoj kugli gdje sam ja nečije dijete. Nema ga.
Slušala sam ranije kako ljudi konačno odrastu tek kada ostanu bez roditelja i pitala sam se kako je to moguće. Kako neko u 30tim, 40tim, 50tim…nije još zreo, odrastao? O naivnosti moja!
Mislim da bi život komotno mogao da se dijeli na dio prije smrti roditelja i dio poslije njihovog odlaska.
Nema snažnijeg osjećaja, čini mi se, od spoznaje da si sada sam, na ledini života. Od tog trena pa do ponovnog lijepljenja komadića srca i duše desi se najveća metamorfoza u životu. Desi se zaranjanje u najveće dubine, prvo tuge, a potom suštine svoga bića. Pretumbaš u sebi sve naglavačke. Više nisi definisan pripadnošću jednoj porodici, nisi stopostotno zaštićen, a ni tako voljen. Više nemaš najveće prijatelje. Zapravo, tek tada shvataš da su ti bili najveći prijatelji.
Najgore je kada pomisliš šta sve nisi stigao učiniti za njih ili sa njima ili šta si, ne daj Bože, učinio.
Mnogo mi nedostaju moji mama i tata. Najviše. Svjesna sam da tu rupu više popuniti neću. Svjesna sam da sam griješila prema njima. Pokušavam sebi da oprostim. Pokušavam i njima. Za njihove greške popločane dobrim namjerama. Pokušavam da prihvatim. I da otpustim. Sve to pokušavam.
Znam da nikada više neću biti ista. Nemam više onaj kapacitet za bezbrižnost, lagano postojanje oslonjeno na spoznaju da su oni uvijek tu. Ma šta da se desi.
Nemam više pola sebe. Nema blesavog djeteta u meni. Poraslo je. Sazrelo, kako su mi i rekli jednom davno.
Šta ostane, pitate se. Pa, ako odabereš da gledaš kroz vedriji okvir, ostane dosta toga.
Uspomene, koje sa sjetom premećeš po glavi i srcu. Sretan si jer ih imaš.
Ljubav koju su utkali u tebe.
Odanost kojoj su te naučili.
Empatija koju su ti prenijeli.
Nježnost kojom su te obasjali…
Ostane nanovo porođeno biće, jače, čvršće, samostalnije, pametnije.
Biće koje odabere da izvuče lekcije iz njihovih života. Naših života.
Njihove smrti.
Ostaneš sam. Ali i zahvalan. Zahvalan za sve što su bili. Za sve što su ti dali.
I znaš da su dali sve što su mogli, znali i umjeli.
Volite roditelje. Čuvajte roditelje. Razgovarajte sa roditeljima. Jednom biće kasno za bilo šta.
Ne dozvolite da vas njihov odlazak zaboli i zbog svega onog što ste nesmotreno, ne razmišljajući uradili. Ili niste. Ne ostavite prostora za tu vrstu kajanja.
Volite ih sad. Čuvajte ih sad. Razgovarajte sad. Jednom biće kasno za to.
A ako ste ih već izgubili, kao ja, nađite utjehu u zahvalnosti. Dozvolite sebi da se poslije njih ponovo otkrijete. U svojoj suštini, svojoj zrelosti, svojoj snazi.
Otpustite tugu. Zbog sebe. Zbog njih. Zbog malih ručica koje su sigurne da ćete tu za njih biti sad i zauvijek.
Zbog svega onog što još treba da im date prije nego što jednom odete i vi.
Dopisnica iz raja,
Olja Janković
