Čitam zadnjih dana tekst koji hara internetom o tome kako djeca nisu rodila nas, već mi njih, i pošto je tako, oni treba da misle i rade onako kako mi kažemo ili im se dobro ne piše …
Zna se kad je vrijeme za jelo, spavanje, igranje…i tu odstupanja nema i ne može biti, jer smo mi rodili njih. A ne oni nas.
Mora se znati ko je glavni i ko se poštuje, jer smo to zaslužile rađajući.
Sve tako piše.
Mora se znati čija je zadnja. „Kad gledam seriju, ti ćutiš!“, piše. „Kad odmaram, ne čuješ se“. „Poslije, kad svoje sve završim i potrebe zadovoljim, poslije, poslije ćemo se dogovoriti.“ „Jer ja sam rodila tebe, ne ti mene.“
Lijepo piše.
Ispod silni bravo komentari. I rastući lajkovi.
Neko se odvažio da se suprotstavi današnjem načinu vaspitanja. Onom načinu gdje se djetetu dopušta da ti skače po glavi, da se baca na pod protestvujući, da gospodari našim vremenom i našim strpljenjem.
Pri tom se niko ne pita ZAŠTO to dijete radi. (Ne, nije u pitanju razmaženost. U pitanju je nerazumijevanje djetetovih potreba).
I sad se pokrenula lavina. Velika lavina…
Čast lavini, ali…ALI…nekako je problem što su djeca ljudi za sebe, a NE svojina i NE nečija ekstenzija.
Pazi sad majko, iako si rodila tu djecu, ona NISU tvoja. Ona su SVOJA.
Ona ne treba da rade ono što ti kažeš, samo zato što ti kažeš.
Ona ne treba da misle ono što ti misliš, samo zato što ti misliš.
Ona ne treba da te poštuju isključivo zbog toga što si ih rodila, već i zbog onoga poslije.
Ona ne treba da, po automatizmu, razumiju tvoje potrebe, samo zato što su tvoje, već se to razumijevanje razvija kroz obostrano uvažavanje.
Ona su ljudi za sebe. NISU tvoja ekstenzija. Nisu mini ti.
Oni nisu ni mamini ni tatini. Oni pripadaju sebi.
Tvoj zadatak, majko, nije da im lomiš krila stalnim zabranama, kritikama, svojim strahom, uslovljavanjima…
Tvoj zadatak je da im pomogneš, s ljubavlju, da ta krila porastu još veća, još slobodnija, još neustrašivija.
Tvoj zadatak je da ih bodriš, ohrabruješ, da vjeruješ u njih, da stisneš zube, majko, i da ih pustiš.
Prati ih, budi tu za njih, ali to je sve.
Budi utjeha, oslonac, prijatelj, ali pusti NJIH nek padnu. I ustanu.
Pusti ih neka odlučuju.
Neka razmišljaju. I imaju SVOJE mišljenje.
Neka žele sami. SVOJE želje.
Neka rastu svojim tempom.
A ti samo budi tu. I voli. Saosjećaj. Zaštiti.
Jebeš, majko, tačno vrijeme za jelo ako je dijete na silu i u strahu gutalo zalogaje, jer je mama rekla tako.
Jebeš, majko, i tvoju kafu popijenu u miru, ako je dijete baš željelo s tobom da priča, ali nije smjelo.
Jebeš i tu tvoju seriju, eto. Ionako je glupa.
Koliko stvarnog razumijevanja imaš ti za potrebe svog djeteta?
Kad neće da jede, da li mu kažeš da će sjediti za stolom dok ne pojede? Ili ga pustiš da samo odluči šta mu je bolje. Kad baš želi da ti kaže kako je lutki otpala glava, je l saosjećaš sa njemu velikim problemom ili kažeš da to nije ništa, da ima drugu. Kad ga neko zadirkuje u školi, štitiš li ga pustivši ga da se samo zaštiti? Ili se svađaš s mamom drugog djeteta pred njim? Da li ti je drago što baš želi da se popne na ono drvo? Kažeš li mu popni se i čuvaj se? Kad skoči u lokvu razdragan, kudiš li ga majko? Ako padne i podere tek obučene nove hlače, tješiš li ga majko? Ili grdiš? Kad ne može da zaspi, ružiš li ga? Zahtijevaš li da spava? Ili ga pitaš šta te muči? Kad dođeš s posla, koliko sluha onda imaš za njegove potrebe?
Djecu je potrebno razumjeti. Dati im pažnju. Slušati ih. Ne samo slušati, već čuti. Stvarati, graditi vezu s njima. Koja se temelji na obostranom uvažavanju. Na poštovanju. Uzajamnom. Oni su male ličnosti.
Zašto mislite da vas djeca moraju slušati samo zato što ste ih rodile? Sam taj čin, nepoduprt davanjem ljubavi, istinskog razumijevanja i pažnje djeci, nije dovoljan! Jednostavno nije.
Postoji razlika između poslušnosti iz ljubavi i poslušnosti iz straha. Potpuno nepremostiva razlika.
Ova druga vrsta stvara djeci programe koje će u nekim godinama s mukom pokušavati osvijestiti, osjećajući da nešto s njima nije kako treba. Da nisu ostvarili svoj puni potencijal. Da ih nešto koči. A koči ih sve ono nametnuto, sve usvojeno što nije poteklo iz njih već iz mama i tata. Poslušnost iz straha stvara ljude koji neće moći da se predaju i otvore s ljubavlju i povjerenjem svojim partnerima…Stvara emotivno nedostupne i nesretne ljude.
Šta mislite kako će takvi prenijeti ljubav svojoj djeci? Da li će moći?
Ako uvijek rade šta vi želite, da bi vama bilo lakše da se razumijemo, kao onda da nauče sami odlučivati?
Ako uvijek misle ono što im nametnete i podturite pod njihovu misao, kako očekujete da razvijaju svoje stavove? Da jednog dana budu nezavisni, sposobni da se brinu o sebi?
Ako ih držite u strahu od kazne, kako da nauče voljeti? Kako da steknu samopoštovanje?
AKO IH , NE DAJ BOŽE, UDARITE „PO GUZI“ KAKO DA VAM ISTINSKI VJERUJU, DA VAS ISTINSKI VOLE I DA U NJIMA NE OSTANE BIJES I RAZOČARENJE DUBOKO POKOPANO U SOPSTVENO BIĆE???
Kako? Kako? KAKO?
Želite li to svojoj djeci???
Imate izbor! Naučite ponešto od svoje djece. Oni su sjajni učitelji.
Srećni su bez nekog posebnog razloga.
Svijet gledaju neiskvarenim očima.
Puni su ljubavi.
Ne komplikuju.
Pravi su drugari.
Naučite i usvojite.
Posebno dio o sreći.
Dobra mama je sretna žena.
Dobar tata je sretan muškarac.
Učinite sebe sretnim. Neka vam to bude zadatak. Prizovite dijete u sebi. Sjetite ga se. Njegujte ga. Usrećite to dijete. Ponašajte se prema njemu onako kako biste voljeli da su se mama i tata ponašali.
I bićete bolji roditelj. A vaše dijete će ŽELJETI da vas prati.
Dopisnica iz raja, Olja Janković
