Najekscentričnija umjetnica prošlog vijeka, sa cvijećem u kosi, prkosom u očima, osmijehom na licu i otvorenog srca, borila se protiv vjetrenjača, neumorno i sa stilom! Život piše romane, a njen je ostao nesaglediv, prožet čudima, tragedijom i ogromnom ljubavlju!
Životna priča legendarne meksičke slikarke Fride Kalo jeste komplikovana epopeja o ljubavi, tragediji, nepokolebljivosti, talentu i čudima. Frida je u vode umjetnosti uplovila kao osamnaestogodišnjakinja, međutim njen duh, rezoni i pogledi na svijet već tada odgovarali su daleko zrelijoj osobi. Samouvjerena, prkosna i upečatljiva, istovremeno besramna i mekana, spremna da se bori za svoje ideale do krvi, dizala je za sobom čarobnu prašinu, gdje god bi kročila. Frida, sa cvijećem u kao gar crnoj kosi i teškim srebrnim nakitom, sa jarkocrvenim usnama, uvijek živa i vatrena, okupana najljepšim bojama Meksika, egzotična i raskošna, lako se upisala se u istoriju kao jedna od najznačajnijih i najneobičnijih žena 20. vijeka.
Priča o Fridi Kalo počinje u sred vrelog meksičkog ljeta, na samom početku novog vijeka, 6. jula 1907. godine, kada je došla na svijet u Kohoakanu u sada čuvenoj Plavoj kući (La casa azul). Bezbrižno detinjstvo naglo je prekinuto u šestoj godini dječijom paralizom, i nakon mjeseci bolova i mirovanja, dobila je bitku sa ovom surovom bolešću, nažalost zanavijek obilježena jednom kraćom nogom. Dječija podrugivanja i podsmijeh nisu joj odsjekla krila, već su je natjerala na stalnu borbu i prkos, pripremivši je za velike životne nedaće, koje su je tek čekale.
Ono što je trajno usmjerilo njen život u pravcu umjetnosti, dekadencije, intriga i pritajenog bijesa ka životu, jeste užasna saobraćajna nesreća koju je doživjela u svojoj osamnaestoj godini.
Teške povrede kičme, noge i materice, Fridu su zamalo koštale života, međutim i u ovoj bici, kao i u većini drugih, izvojevala je pobjedu!
Ipak, snaga volje i dostojanstvena borba nisu bile dovoljne da Fridu izliječe i od trajnog oštećenja kičme, te je tokom godina pretrpjela ukupno trideset i dvije operacije, ostavši ostatak života “zarobljena” u metalnom korsetu, koji je doslovce čuvao njeno tijelo da se ne raspadne.
Tokom oporavka, kada je mjesecima bila zakovana za krevet, život je posvetila besomučnom slikanju, sa akcentom na autoportretima, koji su i obilježili čitavo njeno stvaralaštvo. Kako je uopšte došlo do toga da se u toj mučnoj prilici Frida okrene baš slikarstvu? Njena majka, u želji da razdraga ćerku i spase je dosade, postavila je specijalne nogare i štafelaj pred Fridu, okačivši pritom ogledalo iznad nje. Upravo je takav splet okolnosti i okrenuo Fridu slikanju autoportreta, kojih, u kolekciji od stotinu pedeset slika, ima oko pedesetak. Umjela je da kaže: “Slikam sebe zato što sam često sama i zato što sebe najbolje poznajem.” Mada će ovaj događaj ostati obavijen tegobama i očajem, postavlja se filozofsko pitanje, nije li upravo sve to u njen život donijelo slavu, uspjeh, ljubav i vječnost!?
Njeno stvaralaštvo bilo je izrazito autobiografsko i vrlo lično, obojeno upečatljivim, jakim bojama, etno motivima i nemilosrdnom iskrenošću. Često je pripisivano nadrealizmu, što je ova genijalna žena kategorički odbijala:
“Oni misle da sam nadrealista! Ali, ja nikada nisam slikala svoje snove, ja sam slikala svoju realnost!”
Ono što je više od svega njen život obojilo patnjom i suzama, ali i najvećim ushićenjima, radošću i trenucima čiste, nepregledne ljubavi jeste burna avantura sa čuvenim meksičkim slikarom i muralistom Dijegom Riverom. Njihova ljubavna bajka upamćena je kao prepuna krševa, lomova, zapleta, peripetija, laži i prevara, ali i kao fantastična, neponovljiva, euforična i svevremena. Dijego Rivera, dvadeset godina stariji od Fride, u Meksiku je uvažavao status žive legende, i mada fizički neugledan, kao jedan od najmoćnijih i najšarmantnijih ljudi tog vremena, važio je za velikog zavodnika. “Bio je kaktus koji svuda uspijeva, na pijesku i kamenju. A kada cvjeta, njegovi su cvjetovi predivno crveni iili žuti kao sunce.“, bile su riječi bezuslovne Fridine ljubavi namijenjene čovjeku njenog života.
Vezu korpulentnog i visokog Dijega i nježne i malene slikarke, koja je bila visoka svega 150 cm, metaforično su nazivali zajednicom slona i golubice. Uprkos razvratnom Riverinom životu (kakvom se kasnije priključila i sama Frida, odajući se alkoholu, drogi i usputnim vezama kako sa muškarcima, tako i sa ženama), stalnim svađama i problemima, uspjeli su da opstanu kao par do kraja Fridinog života, zahvaljujući nesavladivnoj, ogromnoj ljubavi, nježnosti i strasti koju su imali jedno za drugo!
Ne tako mnogo prije njene smrti, kada su joj zbog gangrene odsjekli nogu, uzviknula je: “Šta će mi noge, ja imam krila!“. I u toj rečenici ogleda se čitav svijet ekscentrične Meksikanke: luckasta i tvrdoglava, britka i duhovita, surovo realna i sa glavom u oblacima istovremeno, srećna i očajna, spremna da žmuri i gleda širom otvorenih očiju u isti mah!
Frida je preminula 1954. godine, sa 47 godina, nijednog trenutka ne propustivši da živi život punim plućima, raskošno i skandalozno, da diše iz sve snage, upijajući najljepše obrise kosmosa, neba, sunca, prirode, ljudi i dodira! I na samom kraju, pri kremiranju, Dijego je bio uz nju, bizarno se oprostivši od obožavane žene, pojevši šaku njenog pepela!
