Tog popodneva zemlja je zadrhtala… Čuli su se tutnjava, prasak i lom…!
Bilo je tačno 16 sati i 37 minuta kada je nedjeljno popodne 26. oktobra 1969. godine prekinuo potres jačine 7,5 stepeni Merkalijeve skale.
Banjalučani tada nisu ni slutili da je to samo uvod u jedno od najtežih razdoblja njihovog voljenog grada.
Podrhtavanje tla u gradu na Vrbasu počelo je dan prije kobnog 27. oktobra, kada je vrijeme za Banjalučane stalo.
U devet sati i 11 minuta ulice grada postale su pretijesne. Najrazorniji zemljotres, od devet stepeni po Merkaliju, sa sobom je odnio 15 života i posijao strah koji je i danas, 47 godina kasnije, mnogim građanima ostao urezan u sjećanje jer, kako kažu, takva katastrofa se ne zaboravlja.
Dana kad je drhtala zemlja sa suzom u oku sjeća se i osamdesetjednogodišnja Milena Jović.
“Zemljotres je počeo neuobičajeno jakim prethodnim udarom u popodnevnim časovima, a ja sam tad bila u bolnici, gdje su nam doktori rekli da idemo kući jer su najavili novi potres jačih razmjera”, prisjeća se ona.
Tog kobnog jutra bila je s ukućanima, kada je, kako kaže, nešto zatutnjalo i zagrmjelo, nakon čega je nastao pravi haos.
“Narod je panično bježao, čuli su se vrisak i jauci. I sad mi u glavi odzvanja glas sina, koji je, dok je zemlja pod našim nogama podrhtavala, plačući vikao: ‘Majko, ne daj me‘”, drhtavim glasom priča ova starica dok joj emocije naviru i idu suze niz lice.
Zemljotres koji je opustošio grad odnio je 15 ljudskih života, a 1.117 ljudi je povrijeđeno. Materijalna šteta pričinjena je na 86.000 stambenih jedinica, 266 školskih objekata, 152 objekta javne uprave i administracije, 146 kulturnih objekata, 133 zdravstvena objekta i 29 socijalnih ustanova. Grad je ostao bez struje i vode.
Sva preduzeća su u narednom periodu radila sa značajno smanjenim kapacitetima, a neka su potpuno ugašena. Grad u kojem je cvjetala mladost prvi put je ostala bez nje, jer su autobusi iz Banjaluke odvozili đake u razne krajeve bivše Jugoslavije.
Vojska je zajedno sa građanima raščišćavala ruševine i oslobađala povrijeđene. Rajko Vučen, penzionisano vojno lice, na dan zemljotresa bio je na dužnosti, a prizor koji je zatekao napustivši radno mjesto bio je stravičan. “I sad mi pred očima stoje grad u ruševinama i panika ljudi.
Nije se znalo da li ima i koliko je poginulih. Sjećam se ljudi kako su raščišćavali ruševine i tražili povrijeđene. Prethodni manji zemljotres očigledno nije bio shvaćen kao upozorenje”, kazao je Vučen.
Naviru mu, kako kaže, sjećanja i na šatorska naselja po gradskim parkovima, te kolone đaka koje vozovima i autobusima odlaze. Upravo zahvaljujući velikoj solidarnosti stanovništva Banjaluka je ponovo stala na noge.
Novu zgradu urušene Gimnazije Banjaluci je poklonio grad Sarajevo, OŠ “Georgi Stojkov Rakovski” bugarski narod, dok je škola u Slatini nazvana “Holandija” jer je holandska vlada donirala sredstva.
S vremenom se razvijala i postala savremen i moderan grad, univerzitetski, ekonomski, finansijski, politički i administrativni centar.
Na Trgu Krajine i danas se nalazi sat koji je prestao da radi 27. oktobra 1969. godine u 9.11 časova kao podsjetnik na strašnu tragediju.
