Privatni život Natali Vud, ćerke ruskih emigranata koja se nikada nije odrekla svoje pravoslavne vjere, bio je jednako buran i zanimljiv, poput filmskih priča u kojima je briljirala, sve do trenutka kada je njeno beživotno tijelo pronađeno kako pluta blizu obale Tihog okeana, a prerana smrt holivudske dive ni do danas, nakon tri i po decenije od njenog odlaska, još nije sasvim rasvjetljena.
Prije trideset pet godina, negdje baš u ovo vrijeme, tačnije 29. novembra, obalska straža u blizini ostrva Santa Katalina izvukla je iz hladne vode beživotno tijelo Natali Vud, tada najljepše glumice na svijetu. Istraga njenog iznenadnog tragičnog kraja bila je kratka i bezuspješna, a zvanično je saopšteno da je preminula pod nerazjašnjenim okolnostima. Tako je u svojoj četrdeset trećoj godini, nakon 56 filmova, brojnih nagrada, dva braka i podizanja dvije ćerke, skončala istinska filmska diva čije je uloge voljela cijela planeta.
Natali Vud rođena je 1939. godine u San Francisku kao Natalija Zaharenko, dijete ruskih emigranata Marije Stepanovne i Nikolaja Stepanoviča Zaharenka. Njen otac, koji je bio rodom iz Vladivostoka, sa majkom i dva brata prebjegao je u Montreal, odakle se kasnije preselio u San Francisko. Život ga nije mazio, a radio je kao fizički radnik i stolar. Natalijina majka bila je porijeklom iz južnog Sibira, ali je odrasla u kineskom gradu Harbinu. Govoreći kasnije o svojim korijenima, već kao velika holivudska zvijezda, Natali Vud je u svojim pričama preplitala potpuno različite bajke o Ciganima čergarima, bogatim zemljoposednicima i aristokratama. Podizana je u pravoslavnom duhu i te vjeroispovesti nikada se nije odrekla. Njena majka maštala je da joj ćerkica postane glumica ili balerina, što se neočekivano brzo ostvarilo.
Jedan od biografa Natali Vud smatra da je, u oskudici u kakvoj su živjeli, majka svoje snove i maštanja prenijela na srednju ćerku. Ona je, kad god je mogla, vodila malu Nataliju u bioskop.
“Sjećam se kako mi je govorila da onaj snimatelj s kraja Paramauntovih dokumentaraca, koji uperi svoj objektiv u publiku, u stvari snima mene. Ja sam se namještala, pozirala i smješkala da ispadnem što bolje, mislila sam da će me on učiniti poznatom. Vjerovala sam u sve što mi je majka govorila “, otkrila je glumica jednom prilikom.
Nedugo nakon Natalijinog rođenja, porodica se iz San Franciska preselila u okrug Santa Rosa u Kaliforniji. Tamo je djevojčicu primijetio reditelj ekipe koja je nešto snimala u predgrađu. Tako je, nekoliko nedjelja prije nego što će napuniti pet godina, dobila ulogu od petnaest sekundi u filmu Srećna zemlja. Tu ju je primijetio reditelj Irving Pikl, koji je uspostavio i čuvao kontakt sa porodicom naredne dvije godine, dok se nije pojavila uloga za malenu Nataliju. Kad je pozvao njenu majku i zamolio je da, ukoliko može, dovede ćerku na probno snimanje, Marija Stepanovna toliko se uzbudila da je momentalno spakovala cijelu porodicu i preselila je u Los Anđeles. Uzalud je muž Nikolaj pokušavao da je odgovori od tako radikalnog poteza, ogromna snaga njene ambicije da Natalija postane zvijezda bila je nezaustavljiva. Ako je vjerovati glumičinoj sestri Svjetlani, koja se kasnije proslavila kao Lana Vud, Pikl je otkrio talentovano dijete i htio da ga usvoji.
Sa sedam godina Natalija je dobila ulogu nemačkog siročeta, koju je igrala uz slavnog Orsona Velsa i Klodet Kolbert u filmu Sutra je zauvijek. Vels je kasnije pričao da je djevojčica rođeni talenat:
“Toliko je dobra da je to zastrašujuće.”
Nakon još jednog filma u Piklovoj režiji, Natalijina majka potpisala je ugovor sa 20th Century Foxom za njenu prvu glavnu ulogu u božićnom klasiku Čudo u 34. ulici. Ovaj film, u kom je igrala uz Morin O’Haru, učinio ju je jednom od najvećih dječjih zvijezda u Holivudu.
U narednih nekoliko godina odigrala je brojne uloge u filmovima o porodici, pa je tako bila filmska ćerka Freda Mekmarija, Margaret Salivan, Džejmsa Stjuarta, pa čak i Bet Dejvis. Njen dječji opus obuhvata čak dvadeset glumačkih ostvarenja. Uz to, zakon je bio takav da su djeca glumci do svoje osamnaeste godine morali da provode minimum tri sata u učionici pa je, paralelno sa snimanjima, Natali pohađala nastavu, koja je najčešće bivala upriličena u blizini studija u kojima je radila. I reditelji i nastavnici pričali su kasnije da je imala sve petice i da tako pametno dijete u životu nisu vidjeli. Ona se jednom osvrnula na taj period iz sasvim drugačije perspektive:
“Neprekidno sam osjećala krivicu tokom ta tri sata nastave jer sam znala da cijela ekipa sjedi i čeka me da završim. Čim bi nas učitelj pustio, trčala bih koliko me noge nose da stignem na set.”
Vrtoglavi uspon njene karijere nije se prekinuo ni u tinejdžerskom periodu. Već sa šesnaest godina igrala je sa Džejmsom Dinom u Buntovniku bez razloga, ultimativnom hitu tadašnje mlade generacije. Tada je prvi put nominovana za Oskara za sporednu žensku ulogu.
Završila je školu 1956. godine i potpisala ugovor sa studiom Warner Brothers. Praktično do kraja te dekade nije imala prazan hod, ali lepršave djevojačke uloge nisu je zadovoljavale. Ona je željela nešto zahtjevnije. Na sreću, uloga u Buntovniku pokazala je publici, kritici i rediteljima širok spektar njenih glumačkih sposobnosti. Nasuprot dotadašnjoj slatkoj djevojčici, Natali je sada na platno iznosila nemir karakterističan za mlade tog doba. Zbog toga je dobila ulogu u odličnom, ali na blagajnama ne tako uspješnom ostvarenju All the Fine Young Canibals.
Ni njen privatni život nije bio ništa manje zanimljiv od filmskih priča u kojima je glumila. Pojedini ljudi vole da se vjenčavaju više puta u životu, ali nema baš mnogo onih koji se više puta uzmu sa istom osobom, kao Natali Vud. Prema sopstvenom priznanju, još kao dijete bila je zaljubljena u osam godina starijeg Roberta Vagnera. Kad je postala punoljetna, nije gubila vrijeme: uspjela je da preko studija udesi da se sretne s njim.
“Viđao sam Natali po gradu, ali nikad mi nije izgledala pretjerano zainteresovano. Snimala je Buntovnika bez razloga i uglavnom bila sa Džejmsom Dinom, a ja sam provodio vrijeme sa starijom ekipom. Prvi put smo zaista razgovarali na jednoj modnoj reviji 1956. godine. Bila je prelijepa, ali nije davala apsolutno nikakav znak da joj se dopadam. Kasnije sam otkrio da je potpisala ugovor sa mojim agentom isključivo zbog toga što je radio za mene. Uglavnom, mjesec dana kasnije pozvao sam Natali na premijeru, a ispostavilo se da je to bilo baš na njen osamnaesti rođendan. Na večeri na koju smo otišli, oboje smo osjećali kako se odnos među nama mijenja. Nakon toga poslao sam joj cvijeće i nastavili smo da se viđamo. Sjećam se da sam se munjevito zaljubio u nju. Jedne večeri, dok smo sjedili na mom brodiću, pogledala me je s ljubavlju svojim tamnosmeđim očima u kojima se vidio odbljesak lampiona. Taj trenutak promijenio mi je život”, ispričao je Robert Vagner.
Vjenčali su se godinu dana nakon prvog sastanka, uprkos veoma oštrom protivljenju njene majke Marije Stepanovne.
Nakon uspješne prvo dječje, a potom i tinejdžerske karijere, pred Natali se ukazalo beskrajno filmsko područje zrelih uloga. Ono što ju je usmjerilo u tom nesagledivom dijapazonu mogućnosti bio je film Tramvaj zvani želja. Kad je vidjela rolu koju je ostvarila Vivijen Li, bila je opčinjena.
Međutim, sudbina je htjela da Natali do 1961. godine naniže nekoliko uloga u prilično slabim filmovima, pa je čuveni reditelj Elija Kazan izjavi da je Vudova sada već isprana kao glumica. Ipak, to ga nije spriječilo da je pozove na razgovor povodom svog sljedećeg filma.
“Kad sam je vidio, uočio sam da se iza te spoljašnjosti fino vaspitane mlade supruge, u njenom oku krije neka iskrica očajanja. Pričao sam s njom tiše i ličnije, htio sam da otkrijem njen unutrašnji život i kakvih tu ljudskih osobina ima. A onda mi je rekla da ide na psihoanalizu. Aha, to je to. Jadan njen suprug Robert Vagner, pomislio sam. A volio sam Roberta. Volim ga i sad”, ispričao je Kazan jednom prilikom.
Ta godina donijela je pred Natali dvije prekretnice.
Prva je bila uloga u Kazanovom kultnom ostvarenju Sjaj u travi, vjerovatno jednom od najpopularnijih holivudskih filmova svih vremena, koja joj je vratila staru slavu, ali i mnogo više od nje.
Druga je bila razvod od Roberta koji je Elija predvidio.
Na profesionalnom planu, naredna dekada donijela joj je brojne velike uspjehe i uloge koje su ostale zabilježene u istoriji svjetske kinematografije. Prva u nizu bila je ona u Priči sa zapadne strane, mjuziklu o mladalačkim idealima i uličnim bandama baziranom na romansi o Romeu i Juliji.
Ali, osim teških dramskih rola, oprobala se i u komedijama, od kojih je najznačajniji spektakl Velika trka, u kom je igrala sa Džekom Lemonom, Tonijem Kertisom i Piterom Folkom. U to vrijeme čak je i odbila ulogu u filmu Boni i Klajd, koja je poslije pripala Fej Danavej, a to je opravdala time što nije htjela da se odvaja od svog psihoanalitičara tokom snimanja.
Naravno, u moru uloga koje je tih godina odigrala bilo je i onih koje nisu bile baš sjajne, ali Natali je i tu bila posebna. Nagrada Harvard Lampoon (Harvardska činija) dodjeljena joj je 1966. za najgoru glumicu godine i ona je prva filmska diva u istoriji kinematografije koja je otišla da lično primi tu nagradu.
U to vrijeme počela je da se viđa sa britanskim producentom Ričardom Gregsonom. Pošto njegov prethodni brak nije bio zvanično okončan, par je bio u vezi dvije i po godine, dok papiri nisu bili spremni za novo vjenčanje, što se dogodilo u maju 1969. godine. Već naredne dobili su ćerku Natašu. Međutim, 1971. godine iznenada su se razdvojili, pošto je Natali načula nedoličan Ričardov razgovor sa sekretaricom. Ovaj razlaz istovremeno je predstavljao i Natalino udaljavanje od sopstvene porodice. Majka i sestra ubjeđivale su je da ostane sa Gregsonom zbog dobrobiti djeteta, a njen odgovor na taj savjet bilo je podnošenje zahtjeva za razvod.
Čim je ova nesrećna ljubavna epizoda okončana, obnovila je romansu sa Robertom Vagnerom. Ponovo su se vjenčali tri mjeseca nakon okončanja razvoda sa Gregsonom, a poslije dvije godine dobili su ćerku Kortni Vagner. Ostali su zajedno do glumičine prerane smrti 1981. godine.
Tokom snimanja filma Brainstorm, dio ekipe riješio je da se malo opusti i provede vikend na jahti Sjaj u blizini ostrva Santa Katalina. Na brod su se ukrcali Natali, njen suprug Robert, glumac Kristofer Voken i kapetan plovila Denis Davern. Plovidba je, kao što je to običaj u visokom društvu, zapravo bila pokretna žurka sa izobiljem alkohola i drugih psihoaktivnih supstanci.
Otisnuli su se 28. novembra, a u osam izjutra narednog dana beživotno tijelo Natali Vud pronađeno je u vodi, oko kilometar i po od broda. U blizini je bio gumeni čamac Valijant, koji je pripadao jahti Sjaj. Natali je imala paničan strah od duboke vode i zauvijek će ostati tajna zašto je napustila brod, kuda je krenula i zašto se utopila. Obdukcija je pokazala da je glumica na tijelu imala nekoliko modrica, kao i abraziju na lijevom obrazu, kakva obično nastaje poslije šamara. Kasnije, u svojoj knjizi Parčići mog srca, Robert Vagner otkrio je da su se te večeri Natali i on zaista posvađali, ali ništa više od toga. Kad je otišao u kabinu da legne, ona nije bila tamo. Uz to, autopsijom je u njenoj krvi pronađeno 1,4 promila alkohola, kao i dvije vrste lijekova: jedni protiv morske bolesti, a drugi protiv bolova, poznati i po tome što pojačavaju dejstvo alkohola. Uzrok smrti bili su davljenje i hipotermija. Uprkos ponovnom otvaranju slučaja prije pet godina, kad je kapetan broda priznao da je lagao i da je svađa između Natali i Roberta bila takva da je zapravo on odgovoran za njenu smrt, ništa novo nije utvrđeno. Nije pomoglo ni otvaranje dodatnih deset strana obdukcijskog izvještaja u kom se navodi da su modrice po tijelu mogle nastati prije utapanja, ali to nije moguće sa sigurnošću tvrditi, posebno zbog toga što levotiroksin, koji je pronađen u krvi Vudove, može da izazove pojavu modrica.
Natali Vud sahranjena je u Memorijalnom parku u Vestvud Vilidžu u Los Anđelesu. Hiljade obožavalaca, predstavnika medija i filmske industrije tiskali su se da isprate legendarnu glumicu, ali zamoljeni su da ostanu izvan ograde groblja. Među onima koji su uputili posljednji pozdrav holivudskoj divi bili su Frenk Sinatra, Elizabet Tejlor, Fred Aster, Rok Hadson, Dejvid Niven, Gregori Pek, Džin Keli, Elija Kazan i Lorens Olivije. Upućeni tvrde da su se nad grobom dive, neznano iz čijih usta, začuli i stihovi iz njenog najvećeg filma:
Sada, kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta, naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti.
