Iz pera autora Đorđa Maksimovića, čitaoci saznaće motive koji stoje iza ubistva jedne žene.
‘’… Nije bio siguran da li zvuci dolaze spolja ili iz njegove glave. U ruci je držao praznu čašu vinjaka, a u travi su ležale kutije Leksilijuma i Prozaka. Mantalo mu se u glavi.’’
Posljednji dio krimi priče autora Đorđa Maksimovića čitaoce uvodi u poglavlje razrješenja misterija koje okružuju brutalno ubistvo. Koja je uloga advokata Baneta Jankovića u zločinu? Kako će se završiti tajanstveno proganjanje koje Bane od ubistva trpi? Opasnost od otkrivanja istine sve je veća kako sat otkucava. Da li će pravda na kraju biti zadovoljena?!
Šta se desilo u drugom dijelu priče, saznajte klikom:
https://banjalucanke.com/2017/02/10/banjalucka-hronika-ko-prikriva-ubistvo-mlade-zene-ii-dio/
III DIO
Kuće na lijevoj obali Vrbasa, tik ispod Venecije mosta dočekale su noć ugašenih svjetala. Jedina buka dolazila je od vode i vjetra koji je, skidajući lišće sa krošnji ukrašavao ulicu zelenim nijansama. Parkinzi su bili pusti, a budući da je bila sredina sedmice, klubovi nisu radili.
Banetova trospratnica nalazila se između osnovne škole ,,Vuk Karadžić’’ i prodavnice ,,MD Komerc’’. Kapija, visoka skoro dva metra opasavala je dvorište mesinganom strukturom, pružajući pogled na veličanstvene terase druga dva sprata.
Nakon što je posao u kancelariji počeo davati rezultate, Bane je na licitaciji kupio kuću. Policijski izvori odali su mu da kuća, koja je prethodno pripadala narko bosu ide na bubanj, te je digao kredit. Za jeftin novac dobio je nekretninu na odličnoj lokaciji, čija je cijena usljed promjena na tržištu, utrostručena. Bogata klijentela je pomislila da je bolji advokat nego što je to bio, te mu je, privučena novcem, kao domino efekat donijela još veće bogatstvo.
Ogoljenih grudi, Bane noćas nije spavao. Sjedio je na ljuljački u dvorištu, sa nogama mokrim od kiše prethodne noći. Miris trave golicao mu je nozdrve, a tišina noći ulijevala mu je mir s jedne, i brigu s druge strane. Parkirao je BMW ispred dvorišta, u uvučenoj ulici prekoputa svoje.
Nije bio siguran da li zvuci dolaze spolja ili iz njegove glave. U ruci je držao praznu čašu vinjaka, a u travi su ležale kutije Leksilijuma i Prozaka. Mantalo mu se u glavi.
Režanje je dopiralo sa druge strane. Sada je bio siguran. Istrčao je iz dvorišta; kapija se otvarala sa unutrašnje strane. Ubrzanog koraka, nije osjetio kako mu vjetar šiba kožu. Asfalt mu je kidao tabane, ali nije mario. Čuo je da neko pokušava ukrasti BMW, išao ga je spriječiti. Kada je stao pored automobila, prednji branik podsjeti ga na čudovište razjapljenih čeljusti, a farovi na vučije oči.
U blizini nije bilo nikoga.
Potrčao je opet, ovog puta misleći na krvavu svinjsku glavu koja ga proganja. Iz njenih očnih duplji zapljuskivala ga je krv. Nije se obazirao na moguće poglede iz komšiluka. Samo je trčao.
Iz transa ga trznu zvono telefona. Stao je, bunovan od alkohola i lijekova.
,,Šta je? Ko je?!’’, zaurlao je
,,Čujem da si me našao.’’
Glas na drugoj strani zvučao je neljudski, sličan robotu.
,,Ko si ti?’’
,,Onaj kojeg trebaš. Zainteresovan si za Dijanu Preradović. Ja ti trebam.’’
Momenat lucidnosti zahvati Baneta. Sjeo je na klupu i ponovo osjetio hladnoću, premor i strah.
,,Reci.’’
,,Prekosutra ćeš doći u ulicu Viktora Bubnja. Kuća broj 1. Stara pržionica kafe u naselju Zalužani. Dođi sam.’’
,,Šta hoćeš od mene?’’, upita Bane molećivo
,,Ti hoćeš mene’’, odgovori glas gromko, ,,Da vidiš ljubavnika Dijane Preradović.’’
Veza se prekinu. Bane je sjedio na klupi, zbunjen i umoran. Skupljao je snagu da ustane, ali umjesto toga ispovraća kolnik pred sobom. Dugačka noć postala je još duža.
*
Jutro ga je zateklo na klupi. Razigrana djeca trčala su oko njega, jureći u školu. Zaobišao je baricu povraćke ispred sebe i vratio se do kuće. Pritiskom kombinacije otvorio je vrata, i ušao unutra.
Glava ga je boljela, a zbog rana na nogama, otežano je hodao.
Kada je došao sebi, pozvao je Marinka. U nekoliko sati kojih ga je čekao uspio se istuširati i previti rane na stopalima. Misli o sinoćnim događajima prekinu Marinko koji ga je zatekao u dnevnoj sobi. Ogromna prostorija ukrašena bijelim namještajem i minimalistički raspoređenim umjetninama sada se dimila od cigareta. Krupni čovjek u kasnim četrdesetim sjedio je preko puta Baneta.
Na sebi je imao kožnu jaknu i farmerke. Bio je ćelav, sa ožiljkom na vratu i zavojem preko desne šake.
Bane je preskočio priču o jurnjavi ulicom i otkrio samo telefonski poziv koji je primio.
,,Jesi li siguran da ovo nije neka spletka? Neko ko te možda želi ucjenjivati?’’
,,Ne vjerujem.’’, odgovori Bane, ,,Malo ljudi zna za našu akciju. Možda je Jovan Stanković otkrio da smo mu na tragu.’’
,,Lično sam ga pronašao.’’, brecnu se Marinko, ,,Jedino ako nije otkrio GPS uređaj. Ali opet ne vidim kako bi ga to moglo dovesti do tebe.’’
,,Imaš pravo.’’, reče on posramljeno, ,,Ipak, moram otići na taj sastanak i vidjeti šta se dešava.’’
,,Sam?’’
,,Razmisliću.’’
,,Jasno.’’, odgovori Marinko i ustade.
Bane ga zaustavi pokretom ruke. Zapisao je nešto na papir i pružio ga nazad.
,,Neću srljati u nepoznato. Pronađi kome pripada broj koji me je sinoć zvao. Svaka prednost koju imamo je dobro došla.’’
Prva stvar koju je Bane uradio sljedećeg dana bio je telefonski poziv Davidu. Pokušao je nekoliko puta, ali bez uspjeha. Zabilježio je obaveze u kalendaru i odlučio da će ga nazvati iz kancelarije. Iz ormara u prostranoj spavaćoj sobi izvadio je odjela. Većina su bila tamnih nijansi, nekoliko svjetlijih, te dva smokinga. Prebrojao ih je uz osmjeh, a zatim ih poredao ih je po bojama i izvukao dva crna odjela sa bijelim prugama. Oba su imala prsluke i svilene maramice. Odvojio ih je za hemijsko čišćenje. Obukao je tamnoplavo odjelo uz bijelu košulju bez kravate.
Izašao je iz kuće i otključao BMW.
U
spio je izbjeći jutarnju gužuvu i polako je vozio do kancelarije. Na skretanju iz Borika u centar, u blizini sjedišta Poreske uprave, telefon ga omete u upijanju mirisa roštilja koji je ulazio kroz otvoren prozor iz obližnjih restorana.
,,Molim?’’, reče usplahirano kad vidje Marinkov broj na ekranu
,,Ne mogu naći kome broj pripada. Prepaid je, ali sam kontaktirao prijatelja koji je povezan sa mtelom. Tako da sam…’’
,,Dobro, dobro!’’, prekide ga Bane koji je okretao volan, ,,Reci šta si otkrio.’’
,,Ovaj..’’, odgovori Marinko pomalo posramljeno, ,,Broj je kupljen na dan na koji si primio poziv.’’
Sa druge strane nije bilo odgovora, samo buka saobraćaja.
,,Bane, jesi li tu?’’
,,Jesam.’’, odbrusi on, ,,Razmišljam. Nastavi.’’
,,Dakle, broj je kupljen tog dana. Nemam ime jer je prepaid, znaš da oni ne idu na ličnu kartu. Što se tiče lokacija, ovaj…’’
Šuškanje papira na drugoj strani žice nerviralo je Baneta. Vrhovima prstiju lupkao je po volanu, čekajući zeleno svjetlo na semaforu.
,,Ovako da..’’, otpoče Marinko, ,,U ova dva dana koliko je broj aktivan, vidim pomijeranje od Budžaka do Borika, ondje blizu centra i jednom u Zalužanima. Ali većinom je bio u području Budžaka. Mogu ti poslati tačne koordinate mejlom.’’
Ne čuvši izlaganje do kraja, Bane je zakočio na raksrsnici između Narodnog pozorišta i zgrade skupštine. Vozači su trubili, ali oči koje su štrčale u prazno nisu opažale ništa. Prekinuo je vezu i dodao gas.
Pred očima mu se zacrnilo.
Sa suzama u očima dovezao se do podzemne garaže svoje kancelarije. Dugo je sjedio u automobile. Bacio je sako na zadnje sjedište i iz pretinca za rukavice izvukao flašu vode. Kroz glavu su mu prolazile scene Dijaninog nagog tijela, iskasapljenog i prljavog zemljom. Osjetio je kao da mu noževi probadaju srce. Duboko je disao, ali nije mogao doći do vazduha. Telefon pored njega je neprestano zvonio, ali nije se javio.
Sačekao je da zaposlenicima Poslovnog centra prođe pauza i da se garaža oslobodi ljudi. Sve vrijeme je vrtio film: Davidove iskežene zube, Dijanine dlanove na svojim, noćne more koje ga proganjaju. Izašao je iz automobila, a slabo osvjetljenje godilo mu je. Osjećao se otkriveno i ranjivo, a pored toga želio je biti nevidljiv. Došao je do vrata odlagališta. Budući da nisu bila zaključana, ušao je u redove kontejnera. Nesnosno isparavanje otpada zapahnu ga. Spustio je glavu i košulju nagrnuo preko nosa.
Blic telefona iskoristio je kao baterijsku lampu. Našao je kontejner pod brojem 138. Nakon godina bezbožništva, pomolio se da smeće nije odveženo. Otvorio je kontejner i ušao unutra. Trudio se praviti što manje buke, ali smrad mu je dražio kašalj.
U gomili izgužvanih papira, kartona od dostave hrane pronašao je drvenu kutiju i u njoj svinjsku glavu, sada u fazi raspadanja. Ruke su mu opet bile krvave. Izvukao je bluzu koju se nalazila u kutiji i uperio blic u deklaraciju. Pročitavši je, suze mu navrnuše na oči. Stegao je zube i krvavom šakom dograbio telefon. I dalje stojeći u kontejneru okrenuo je broj.
,,Bane, jebote, zovem te sto puta.’’, reče Marinko strogim glasom, ,,Jesi li u redu?’’
Sa rukama oslonjenim na ivicu kontejnera, kravom košuljom i suzama u očima Bane se naceri.
,,Jesam, da.’’, odgovori mu zloslutnim tonom, ,,Dolazim kod tebe za pola sata. Imamo mnogo posla..’’
*
Prvo skretište za ulicu Viktora Bubnja vodilo je sa magistralnog puta, dok je alterantiva bio stari put koji je povezivao Banja luku sa Prijedorom, te koji je na jednom račvanju skretao za Zalužane, ravno do kuće pod brojem 1. Napuštena pržionica kafe godinama unazad koristila se prvo kao mesnica, a kasnije kao skladište. Otkada je pržionca kafe izmještena, prostor je propadao.
Dvorište, obraslo travom skrivalo je dvospratnicu sa vanjskim stepenicama. Uprkos rešetkama, stakla na prozorima bila su polupana, a željezna vrata prefarbana grafitima.
Crni terenac stajao je parkiran pored kuće, skoro kilometar udaljene od pržionice. Na drugom spratu kuće, pod pogašenim svjetlima snajperista je kroz optiku posmatrao trule zidove pržionice. Nosio je maskirnu policijsku uniformu, a pored njega je, na drvenom tronožcu, sa radiom u ruci sjedio Marinko. Pušio je cigaretu i gledao stariji bračni par. Sa lažnim policijskim legitimacijama uvjerili su ih da nadgledaju primopredaju droge u staroj pržionici, te da im je sprat kuće neophodan za vođenje akcije. Bez mnogo izbora, uplašeni izgledom ljudi koji su im banuli na vrata usred noći, pristali su bez riječi.
Gume Banetovog BMW-a zaparale su trotoar kada je stigao na zakazano mjesto. Časovnik je otkucao 23 časa. Srce mu je ubrzano lupalo dok je gledao pustoš oko sebe. U glavi su mu se smjenjivali crnilo noći i jezovita aura područja u kojem se nalazio. Krajičkom oka pogledao je retrovizor i zadnje sjedište automobila. Otvorio je vrata i pohrlio ka stepenicama.
Unutrašnjost napuštene kuće odražavala je spoljašnost: neugledni zidovi ispunjeni vlagom i poluurušeni krov dočekali su ga. Htio je osvjetliti prostor baterijskom lampom, ali ruke su mu bile ukočene. Odlučio je čekati u mraku.
Bat koraka bio je sve jači. Neko se približavao. Bane na prstima priđe prozoru i kroz rešetke u daljinu. Učinilo mu se da vidi blijede žute tonove, ali misli mu prekide jako svjetlo koje bljesnu iza njega.
,,Ipak si došao sam?’’, prozbori jezivi glas, ,,Mislio sam da si prevelika kukavica.’’
Baneta udari nalet vrućine kada je ugledao Davida kako drži svjetiljku. Povrnuo je rukave na košulji i podigao ruke u znak odbrane.
,,Davide, zašto ovo radiš? Zašto si sve ovo uradio?’’
Uperivši mu svjetlo ravno u lice, David se približi. U žutoj pamučnoj majici, ukombinovanoj sa crnom trenerkom i starim patikama ličio je na prosjaka. Kosa mu je bila razbarušena, a brada neuredna.
,,Hoćeš li da znaš kako sam otkrio da me Dijana vara s tobom?’’
,,Potpuno si prolupao, čovječe.’’, odgovori Bane
,,Baš me briga!’’, zareža David, ,,Bitno mi je da znam istinu. Kroz aplikaciju, aplikacijom sam vas otkrio. Tim jebenim telefonima.’’
,,O čemu pričaš? Davide, nisi dobro.’’
Glasno psujući približio se Banetu. Dah mu se osjećao na alkohol.
,,Sumnjao sam da me vara još odavno. Prokleta kurva. Onda sam joj uzeo telefon i vidio aplikaciju My Calendar. Znaš, nisi samo ti načitan. Našao sam da žene najčešće varaju kada ovuliraju. Instalirao sam aplikaciju kod sebe i pratio šta se dešava. Pokušavao sam te dobiti na telefon kada znam da je otišla da me vara. Često si bio nedostupan. A ona? Po njenom osmjehu sam znao kada ste se kurvali.’’
,,Davide, povezuješ nemoguće stvari.’’, govorio je Bane tiho, ,,Znaš da sam često nedostupan zbog posla. Rekao sam ti da sam pronašao Dijaninog ljubavnika. Smiri se.’’
,,Tišina!, dreknu David
,,Pronašao sam kod sebe tvoj prsluk. Šta, nije ti se svidio poklon? Zaslužio si zmiju, a ne svinjsku glavu. Jer si zmija. Mislio sam da si mi prijatelj. Znaš li kako sam otkrio da mi radiš iza leđa?’’
Bane ne odgovori.
,,Kamera, gade, kamera. Snimio sam te kako rovariš po mojoj kancelariji u restoranu. Zato sam i izrezao oči na onoj glavuši. Da shvatiš poentu. Pokušao si me zajebati istog dana kada sam ti rekao da sam bankrotirao. Šta je, htio si sakriti dokaze?’’
,,Ne razumiješ.’’, branio se Bane, ,,Nisam ti ništa rekao jer sam mislio da ćeš napraviti sranje. Rekao sam ti da sam sve morao provjeriti prije nego što ti išta kažem. Žao mi je što sam to uradio bez tvog znanja, ali morao sam.’’
,,Lažeš! Jebao si mi ženu u vlastitoj kući. Našao sam tvoj prsluk u kući. ’’
Vidjevši da David stavlja ruku iza leđa, Bane se približio prozoru, pustivši Davida da ga prati. Krišom je gledao kroz prozor.
,,Bio sam kod tebe sto puta u kući. Znaš da sam često znao prespavati. Jedan od tih puta sam zaboravio prsluk.’’
,,Lažeš!’’, dreknu on, ,,Samo si me zavaravao sa ljubavnikom. Mislio si da ću ti povjerovati. Ko me je nagovorio na ulaganja koja su propala, ko? Ti, gade, ti!’’
,,Sam si rekao da si na Dijanine prijedloge za ulaganje sam pristao. Ne možeš mene kriviti zbog toga.’’
,,Ne seri! Odakle ti pare za BMW? Misliš da sam lud? Gledao si me u oči dok se bogatiš na meni? Smeće obično!’’
David potegnu revolver koji je držao za pojasom. Bane brzo podignu dlan prema prozoru.
,,Molim te, spusti pištolj. Ne znaš šta radiš.’’
,,Znam i te kako.’’, reče David i povuče oroz, ,,Budi muško i priznaj da si mi jebao ženu.’’
,,Da sam te htio zajebati misliš da bih ti pomogao da zakopaš Dajanino tijelo?’’, upita ga, ,,Mogao sam te prijaviti istog trena.’’
,,Bojao si se. Kao što se i sada bojiš. Znam kako je. Naučio sam. Otkad sam izgubio sve, znam kako je bojati se i biti sam na vjetru. I ti si nekada znao, ali više ne. Zaboravio si.’’
U trenutku kada je David privukao prst obaraču, metak pogodi zid pored njega. Došao je kroz rešetke iz pravca u koji je Bane krišom gledao. Davidu pištolj ispade iz ruke, dok se Bane instiktivno baci nazad.
,,Koji kurac?’’, dreknu David
Koristeći priliku, Bane skoči i zgrabi pištolj. David ga je bespomoćno gledao, problijedivši. Meci su nespretnim pokretima Banetovih ruku ispali iz pištolja, a dim od čahure pušio se s poda.
,,Nisi bio u pravu. Ipak nisam došao sam.’’
Još uvijek na koljenima, David pogleda u Baneta. U očima mu se miješao strah i prezir.
,,Zašto? Zašto me nisi ubio?’’
Bane odmahnu glavom i reče mu da ustane.
,,Da imaš imalo soli u glavi sam bi otkrio ko ti je jebao ženu umjesto što se okrećeš protiv mene.’’
,,Sve i dalje ukazuje na tebe.’’, procijedi David bespomoćno
,,Je li? Šta?’’, upita Bane, ,,To što sam tvoj najbogatiji prijatelj i jedini koji se družio sa tobom i Dijanom? Pa sam bio najpogodniji da na mene svališ krivicu? Skoro sam dobio infarkt zbog tebe. Da ne govorim u tome da mogu u zatvor.’’
Hladnoća je sve više obuzimala prostoriju. Bane je poželio još nešto reći, ali je samo izašao napolje. Stajao je na stepenicama, i pušio cigaretu. Poslije par minuta, David izađe.
,,Ja moram znati. Moram znati šta ti znaš.’’
Bane je gledao svog prijatelja, prljavog i uplašenog. Znao je da su ranjeni ljudi najopasniji. U tišini je ispušio cigaretu do kraja, a onda sišao u dvorište.
Kucnuo je na zadnja vrata BMW-a, a muškarac sa pištoljem u ruci stade pred njih. Visok, u vojničkim čizmama i mrkog pogleda, izgledao je zastrašujuće. Klimnuo je glavom i otvorio gepek.
Bane i David susretoše poglede sa čovjekom koji je, zavezanih udova i sa maramicom u ustima plašljivo gledao u njih. Ispod lijevog oka imao je masnicu, a crvena mrlja na košulji ličila je na krv.
,,Upoznaj Jovana Stankovića’’, reče Bane beziražajno, ,,Ljubavnika tvoje pokojne žene.’’
David oćuta na trenutak, a onda skoro zaplaka. Prepoznao je bivšeg konobara svog restorana. Njegove krupne plave oči ispunjene strahom govorile su glasnije od svih riječi. Bio je isprepadan na smrt.
,,Je li to istina?’’
Jovan pokuša odmahnuti glavom, ali onda pogleda u muškarca sa pištoljem. Vene mu zaigraše od straha.
Poslije nekoliko sekundi, klimnu.
,,Imam zapise njegovih kretanja i popis imovine. Kupio je auto i stan od tvojih para.’’
,,Kako si to saznao?’’
Bane mu priđe i prošaputa. Nije htio da ih čovjek sa pištoljem čuje.
,,Uzeo sam krišom telefon prije nego što smo je zakopali. Prekopao sam joj pozive i kretnje putem GPS-a. Podatke o njemu sam našao u restoranu.’’
,,Nisi… Nisi me lagao.’’, odgovori David
,,Nikada.’’, potvrdi Bane uz uzdah, ,,Ovo ti je poklon.’’
Uz pomoć čovjeka u uniformi, David izvuče Jovana napolje. Zavezan i iznuren udarcima, nije pružao otpor. Klečući na travi, gledao Davida. Iz usta mu je curila slina, a iz očiju suze.
Bane klimnu čovjeku sa pištoljem, a ovaj pištolj pruži Davidu.
Prigušivač je ublažio pucanj. Jedan, pa drugi. Jedini tragovi smrti bili su bljesak iz cijevi i krv koja natopi Jovanovu majicu na mjestu gdje se nalazi srce.
Blaga kiša zarominja iznad njih. Bane je gledao Davidovu sjenku kako postaje sve blijeđa u noći.
Razmišljao je o smrti i koliko je leševa potrebno da bi se postigao mir.
KRAJ
