Petak je, 14. juli 2017. Na putu smo iz Srebrenice ka Banjaluci. Autoput Doboj- Banjaluka prolazi kroz prelijepe krajolike Bosne i Hercegovine i završava u Prnjavoru. Tek poneko zalutalo auto preteknemo i nisam siguran da li vozači izbjegavaju autoput zbog putarine od 4 marke ili zbog toga što mu je ime ”9 januar”.

Valjda nam pokušavaju ovakvim imenima ogaditi zemlju, a ne shvataju da se ona nosi u srcu. U svakom slučaju radujem se ovom autoputu i želim da mi Doboj, Zagreb, Sarajevo, Srebrenica, Maribor, Geteborg budu jos bliži.  Razmišljam, možda je i ovaj autoput simbolika ”Vezenog mosta” iz poznate pjesme banjalučke pjesnikinje, Nasihe Kapidžic-Hadžić.

Osjećam, dok polako ulazim, da me moj grad grli svojim rukama. Kao da mi želi reći dobrodošao. Osjećam ponovo humus zemlje drveta iščupanog s obala Vrbasa koje je našlo svoje korijen. Moja Banjaluka u srcu nije više grad zelenila, kakvu je pamtim iz dječačkih dana. Vreli sunčani dani postali su još umorniji, valjda zbog silnog betona koji je zamijenio njeno zelenilo. Magičnost u mom gradu čiju dnevnu omorinu smjenjuje noćna svježina vraćajući nam krepost i odlučnost da mu se vratimo ponovno u zagrljaj. Grad, koji kao da mi pokušava reći: ”Ne napuštaj me više!”

U gradu su ponovo ozarena lica mojih Banjalučana koji su mu se vratila u njegova njedra sa svih strana svijeta. Valjda je Banjaluka grad u kome naš život ponovo nalazi svoju balansiranu, tananu nit. Kerani vezeni most koja nas vraća u našu prirodnost svojstvenu banjalučkom, bosanskom bitku.

Prkosni sokolovi koji čuvaju vrbasku dolinu i koji su u nama prepoznali svoju bliskost

Ne, nisam sretan zbog toga što ovaj grad napuštaju mladi ljudi i što ljudi sve teže i teže žive! Možda je to prokletstvo ratnih profitera onih koji su uzeli njegovu dušu i više misli na svoje džepove nego na njegovu budućnost! U Gornjem Šeheru srećem Selmu, Vuka, Ermina, Nemanju, Elmu, Habibu koji zajedno trče za istom loptom. I gdje se rađaju prve ljubavi , poput Safikade i nepoznatog austrougarskog vojnika, jače od nacionalšovinističkih poruka onih koji su ih željeli uništiti.

I Vrbas je ljepši nego ikada! Na raftingu smo njegovim kanjonom. Tri čamca puna dragih ljudi djece i mladih. Veseli smijeh i žagor dobrih ljudi odjekuje njegovom dolinom. Pokazujem devetogodšnjoj Selmi rode i čaplje koje nas prate čitavim putem od Krupe na Vrbasu pa do samog ulaza u Banjaluku. Pomislim da smo mi Banjalučani u dijaspori i te rode jedno te isto. Ljeti mu se vraćamo, a zimi ga napuštamo. Iznad naših glava pikću prkosni sokolovi tražeći pogodan plijen. Prkosni sokolovi koji čuvaju vrbasku dolinu i koji su u nama prepoznali svoju bliskost.

Stajemo na prelijepim obalama i bacamo se u njegov magični zagrljaj. A on se sa nama igra puneći nas snagom da savladamo njegove kovitlače i brzake! I ponovo kao da čujem njegov glas ”Dobro mi došao, ostaj ovdje gdje sunce najljepše sija!”.

Naša Nasiha Kapidžić Hadžić je ušla u Njegovu dušu! Znam sada i zašto! Odrasla i sretna u bašti sljezove boje kraj rijeke čiji šapat je razumjela. U vrtu koji ”uvijek poslije tople kiše” tako ”divno zamiriše”, ”lagan je k’o pjena” a ”svaka ruža umivena”!

Zato se moj grad obraduje ljudima koji ga razumiju, zajedno srasli u jednu dušu. Oni koji su željeli da mu dušu prodaju Luceferu, u tome nisu uspjeli.

Piše: Mr. sci Edin Osmančević za BHDijaspora.net