Torbe poštara pune su računa i plavih koverata, dok su čestitke i razglednice odavno postale retro, međutim, u najvećem gradu Srpske, ipak zaluta poneko pismo.
Pisanje pisama već skoro dvije decenije nije više uobičajeno. Stariji Banjalučani kažu da su pisma pisali drugovima u vojsci, ljubavima ili porodici sa ljetovanja, sada vojske nema, a sve ostalo rade telefoni.
Rijetki su oni koji imaju volje staviti slovo na papir i otići do pošte kako bi nekom nešto saopštili, kada ima mnogo jednostavnijih načina.
Danas, nekada najiščekivanijih, ljubavnih pisama uopšte nema, bar prema riječima banjalučkog poštara Darka Kremenovića, koji već 12 godina Banjalučanima puni sandučad.
– Najčešće nosim račune, saopštenja od banaka ili neke pošiljke sa internet kupovina. Iako znaju da nema, ljudi me i danas pitaju ima li neko ljubavno pismo za njih, ja samo samo kažem: “To nije do mene, od vas zavisi da li ćete dobiti ljubavno pismo” – kaže poštar kroz smijeh.
Računi i plave koverte zamijenilli su pisma, pa u umjesto ladica sa hrpom pisama imamo ladice za račune. Međutim, osim ljubitelja retro stila koji vole rukom pisane riječi, pisma šalju i djeca, i to svojim učiteljicama.
– Djeca pišu pisma učiteljicama, pa često svraćam u škole. Nađe se i pokoje ljeti, kada ljudi šalju čestitke sa mora ili za novogodišnje praznike, ali i to sve rjeđe – priča ovaj poštar, koji je raznosio poštu u svim dijelovima Banjaluke.
Osim čestitki za praznike i djece koja pišu Deda Mrazu ili učiteljici, pisma se šalju i iz zatvora, jer zatvorenici nemaju baš puno načina za komunikaciju sa vanjskim svijetom.
Sve je to, priča poštar, sve rjeđe, jer su ljudi odavno odustali od toga da nekom nešto napišu rukom, a ne tastaturom.
Ipak, nisu svi odustali. Dvadesetšestogodišnja Monika Vuković svjedoči da pisma nisu još skroz istrebljena, te da se u poštarskoj torbi između kazne za parkiranje i računa za struju nađe i neko lijepo pismo.
– Volim pisma i žao mi je što nisam živjela u onom vremenu kada su se ona slala svakodnevno. Ne pišem ih ni ja svaki dan, ali često drugaricama koje su na fakultetima u drugim gradovima napišem nešto, a kada odem negdje vani na duži period, pismom se volim javiti i mami – priča Monika, koja kaže da joj pisma ne služe da javi neku važnu vijest, već jednostavno da obraduje one koje voli.
I sama priznaje da su nam telefoni i internet olakšali komuniciranje, jer je poslati poruku lakše nego pisati pismo.
– Naravno da je puno lakše napisati poruku nego kupovati koverte, markice i ići u poštu. Ali ipak, svi bi se složili da je ljepše dobiti pismo nego poruku, baš zato volim da ih pišem – priča Monika, ali ljubavna pisma, kaže, ni ona ne piše.
Tačnih podataka nema
Pokušali smo od Pošta Srpske dobiti podatke o prosječnom broju pisama koja poštari raznose, da vidimo koji je to broj zamijenio nekadašnje stotine pisama dnevno, ali tačnih podataka nemaju ni oni.
– Nemamo tačne podatke o broju pisama, jer ne otvaramo koverte, ali primjetno je da unazad 20 godina pisama gotovo da nema, te da poštarske usluge koriste preduzeća i institucije mnogo više nego ljudi lično – objašnjava portparol Pošta Srpske, Željka Koljančić.
Sudeći po svemu, po nekima najromantičniji način komunikacije, pretvorio se u poslovnu korespondenciju, a poštaru se više niko ne raduje, niti ga očekuje, jer mu je torba puna računa i plavih koverata.
Izumiru pisma, ali ne i pošta
Pošta nije zastarjela, iako nema pisama, svoju budućnost vidi u dostavljanju paketa i internet kupovini.
– Moderno doba zahtjeva da ga pratimo, iako više nema pisama, poštar ne donosi samo račune, već mnogo toga. S obzirom na to da ljudi naručuju preko interenta, pošiljku neko mora da dostavi i u tome je budućnost pošte – kaže portparol Pošte Srpske, Željka Koljančić.
