“Tražim porodicu koja je u izbjegličkoj koloni 1995. boravila dva dana u Trnu kod Laktaša: suprug Milorad sa suprugom u devetom mjesecu trudnoće.” Ovaj apel Vesna Blagić Tarabić iz Laktaša, kod Banjaluke, već treću godinu za redom, u danima sjećanja na pogrom krajiških Srba, objavljuje na društvenim mrežama.

Do sada je potraga bila neuspješna, ali Vesna se nada da će ove godine biti bolje sreće, jer je, zahvaljujući prijateljima iz Novog Sada, njen status na Fejsbuku podijeljen više od 700 puta.

– Želimo da se poslije toliko godina sretnemo u drugačijim okolnostima i prijatnijem ambijentu. Želimo znati da su živi, zdravi i srećni i želimo upoznati njihovog dječaka ili djevojčicu, koja ovog avgusta puni 22 godine – kaže Vesna.

Prijatelja iz okoline Knina sjeća samo iz priča svoje majke Radmile, jer je ona u avgustu 1995. imala samo tri godine.

– Bilo je strašno, izbjeglička kolona nepregledna, po komšijskim dvorištima traktori, zaprege, kamioni i ljudi koji su za tren oka izgubili sve što su cijeli život sticali, njegovali, voljeli – priča Radmila Blagić.

I danas joj u oku zaiskri suza kada o tome priča.

Noć sa trudnicom i njenom porodicom

Blagići, koji su i sami sa dvoje male djece 1992. izbjegli iz Travnika, u to su doba živjeli u privremenom smještaju u naselju Trn kod Laktaša, nedaleko od “Ambalažerke”, u kojoj je bilo zborno mjesto i odmorište za hiljade izbjeglica na putu ka Srbiji.

– Htjela sam da pomognem, bar malo, bar nekom, iako smo i sami jedva preživljavali. Zapazila sam trudnicu, premorenu i lica spečenog od vrućine, jer se danima, na plus 40, zlopatila na vrelom asfaltu. Nije imala više od dvadesetak godina i zvala se, čini mi se, Snježana – priča Radmila.

Pozvala je trudnicu i njenog supruga, stasitog crnokosog Milorada, te njihovu baku, u svoj dom. Skromni i nenametljivi, jedva su pristali da uđu, istuširaju se i prespavaju bar jednu noć u krevetu u čistoj posteljini.

– Nismo mnogo pričali; njima su se oči sklapale od umora, trudnica je jedva ušla u kadu da se okupa. Rekli su nam samo da su pobjegli, doslovno, sa svoje svadbe, nisu uspjeli ni da raspreme svadbene stolove kad je kolona krenula – priča Radmila.

Pitala ih je zašto se nisu vjenčali ranije, a oni su rekli da su čekali da vide šta će biti: hoće li biti rata, da li će se mlada poroditi u Kninu, ili negdje drugdje.

– Milorad je rekao: “Evo šta smo dočekali, sad tek ne znamo kud ćemo i šta ćemo, porodiće se na drumu ili u šumi”. Srce mi se steglo. I sama sam majka i imam dvije ćerke – kaže Radmila.

Za prezime nisu pitali

Još je potresniji bio rastanak, sljedećeg jutra. Kninjanima su javili da kolona kreće dalje i da prije osam moraju biti na zbornom mjestu. Ustali su u zoru, da se pozdrave sa domaćinima. Milorad se dugo zahvaljivao i obećao: “Jednog dana, kad sve ovo završi, doći ću da vas posjetim”.

Spustio je na polasku neku kesu pored vrata. Bila je puna konzervi mesnih narezaka, koje su oni dobili kao pomoć. Dali su nam jedino što su imali i što ih je moglo spasiti od gladi – priča Radmila.

Kada je kolona krenula dalje, sjeća se Radmila, poslije dana nesnosne žege nesrećne ljude je zadesila kiša. Bacali su sa traktora i prikolica spakovanu ćebad, jorgane, vreće sa garderobom. Sve je to, kaže, bilo natopljeno i uništeno, kao da izbjeglicama nije bilo dovoljno jada i bijede.

Blagići ne vjeruju da su ih prijatelji iz Knina zaboravili. Vjerovatno su ih tražili na staroj adresi, ali Blagići su se preselili i sada žive u Laktašima, u svojoj kući u Ulici Mije Aleksića.

I iščekuju posjetu prijatelja, koje prije 22 godine za prezime nisu ni pitali.

 (EuroBlic)