Prema Pravilniku o školskom kalendaru za školsku 2017/2018. godinu, nova školska godina počinje u petak, 1. septembra. Tim povodom, razgovarali smo sa nekoliko profesora razredne nastave o tome šta bi i u kojoj mjeri djeca trebala da znaju pred polazak u prvi razred. Evo šta su nam kazali.
Vrlo da važno da odmah istaknemo – dijete ne mora da zna slova, ni brojeve, a pogotovo da piše i čita. Ono zato i ide u školu – da bi to i naučilo. Uglavnom, do kraja prvog razreda sva djeca savladaju sva štampana slova ćirilice, velika i mala.
– Nije od presudnog značaja da dijete poznaje slova i da piše. Dovoljno je, na primjer, da zna napisati svoje ime. Takođe, to što djeca često znaju da broje u nedogled ne mora ništa da znači. Proces saznavanja i upoznavanja prirodnih brojeva je složeniji od pukog nabrajanja. Dijete će u školi naučiti da svakom broju pridružuje određeni broj elemenata, da upoređuje brojeve,.. – rekla je za portal Banjalucanke.com profesorka razredne nastave u Osnovnoj školi Aleksa Šantić u Banjaluci, Nataša Knežević.
– Djeca danas većinom kreću u školu sa već stečenim znanjem iz raznih oblasti, prepoznaju slova, znaju da ih pišu, a većina zna i da čita. To znanje su stekli uglavnom u vrtiću ili uz stariju braću i sestre. Vrijeme se promijenilo i to je postalo sasvim prirodno, dijete samo traži nova saznanja, jer je okruženo mnoštvom informacija. Tako dijete sebi olakšava boravak u školi i praćenje nastave, ali ono ne mora da ima ova predznanja, dodala je Tatjana Pavlić, takođe učiteljica u OŠ “Aleksa Šantić”, a obje naše sagovornice ove godine dobijaju prvačiće.
Učiteljica ove škole, Biljana Lolić, koja u petak dočekuje djecu u drugi razred ispričala nam je da su mališani različiti, a da su današnji roditelji uglavnom opušteni.
– Djeca, kada krenu u prvi razred, školu doživljavaju kao igru. To je tako jer je takav pristup. Njihova pažnja se ne može dugo održati, a otežavajuća okolnost je što sjedi po njih nekoliko, u krugu, kazala je Lolićeva naglašavajući da je djecu pokušala da pripremi na drugi razred u smislu informisanja da ih očekuju veći zadaci i obaveze.
– Dijete ne može duže od 15 minuta da drži svoju pažnju na istoj aktivnosti, kao što je, na primjer, učenje slova, igra, čitanje i slično, već se te aktivnosti moraju smjenjivati, zbog interesovanja i naravno uz obavezan odmor, naglašava učiteljica Tatjana Pavlić.
ŠTA JE VAŽNO?
– Važnije je da dijete posjeduje određene vještine poput toga da se zna samo spremiti poslije nastave, spremiti svoje stvari, obući i zakopčati jaknu, zavezati pertle, da poštuje i sluša starije, ali i drugare, rekla je učiteljica Nataša Knežević, s čim je saglasna i njena koleginica, Tatjana Pavlić.
– Roditelji bi trebali djecu da nauče da se brinu o sebi, da se hrane, da čuvaju svoje stvari i odjeću, da koriste toalet, da redovno peru ruke. Neke osnovne stvari. To je najbitnije.
U ČEMU RODITELJI GRIJEŠE?
Poželjno je bilo da do početka školske godine, prošetate sa djetetom do obrazovne ustanove, razgovarate o svemu lijepome što ga tamo čeka ili da pomenete kako ste i vi u tu školu išli.
– Roditelji najviše griješe u tome što nerijetko djecu zastrašuju školom u smislu “Vidjećes ti kad kreneš u školu” i slično. Djeci treba objasniti da je to mjesto gdje će boraviti određeno vrijeme, da će tu biti i druge djece, da će sa njima raditi ljudi koji će ih svakodnevno učiti nečemu novom,., zaključuje Kneževićeva.
– Roditelji pogriješe iz neznanja i straha da ne usmjere dijete u pogrešnom smijeru. Ili, tjeraju ga da usvaja brdo nepotrebnih informacija, pa ga “zatrpaju” stranim jezicima, enciklopedijama, sportskim i drugim kursevima i aktivnostima za koje u stvari dijete nije zainteresovano. Dijete treba pratiti i raditi s njim onoliko koliko uvidite i osjetite da je dovoljno, a ne da mu to predstavlja teret. Ako mu se ne piše – ne treba da piše, ako mu se ne crta – i ne treba. Naučiće kada bude želio ili kada krene u školu, tvrdi Pavlićeva.
Roditelji, dakle, trebaju da znaju da je polazak u školu izuzetan i poseban period u životu svakog djeteta i da svakako treba da tome posvete pažnju. Djeca uče na primjeru, i ako njihovi roditelji priđu školi kao nečemu pozitivnom i dobrom sigurno će se i djeca tako osjećati.
