Helena Mijatović jedna je od rijetkih banjalučkih umjetnica koja se bavi slikanjem na svili, a sa ovom vrstom stvaranja prvi put se susrela prije gotovo dvije decenije.

Sve je, priča ona, počelo davne 1990. godine, dok je listala jedan od časopisa, u kojem je detaljno bila opisana ova vrsta slikanja.

Bila je to, kaže, „ljubav na prvi pogled“, ali odmah nakon toga uslijedila su i brojna pitanja, jer je znala da na ovim prostorima u tom trenutku nije postojao niko ko se time bavi.

Ipak, želja za ovim načinom stvaranja odvela ju je 1997. godine u Njemačku gdje je dvije godine pohađala školu slikanja na svili.

– Kako se u to vrijeme niko u regionu nije bavio tom vrstom umjetnosti, sve sam morala da nabavljam iz Njemačke – svilu, boje i sav ostali materijal. Poslije 2000. godine, preko Mađarske, polako su i Hrvatska i Srbija, u kojoj sam tada živjela, počele da nabavljaju ovaj materijal. Iako je od tada prošlo mnogo vremena, o slikanju na svili kod nas i dalje ljudi jako malo znaju. Reakcije na moj rad su različite, od oduševljenja, divljenja, do neznanja i nipodaštavanja – objašnjava Mijatovićeva.

Tehnike slikanja na svili su, objašnjava ona, različite.

– Osnovna je batik, a tu su i tehnika soli, konturna tehnika, skrap i druge. Koristim tehniku akvarela i ponekad kombinovanu tehniku. Inspiraciju i motive uzimam iz okruženja i svakodnevnog života. Jako volim to što radim i ljubav je za mene nepresušna inspiracija – ljubav prema prirodi, cvijeće, žena, moda, muzika – navodi Mijatovićeva.

Narudžbe za njene radove su, kaže, česte, sa različitim motivima.

– Ima svega. Ljudima su najbitnije boje, iako ponekad to ne bi rekli. Boje su te koje prvo privuku pažnju, a potom slijede razni motivi, da li cvijetni konkretni ili apstraktni. U posljednje vrijeme radim i marame sa porukama ljubavi. To se klijentima jako dopada, jer su unikatne – klijenti biraju poruku u dogovoru sa mnom. Radim i marame sa motivom Banjaluke za one koji žele da imaju uspomenu na naš grad – ističe Mijatovićeva.

Pored svile, slika i akril na platnu. Za to, kaže, koristi „poverteks“ tehniku, o kojoj se kod nas, takođe, malo zna.

– Mislim da svi znaju da se od umjetnosti teško ili nikako ne živi, pogotovo kada su u pitanju ovako „delikatne“ vrste umjetnosti. Svila je skupa i ovim vremenima je luksuz. Međutim, kao što sam rekla, jako volim to što radim i to je jedini razlog zašto sam opstala. Mnogi su ovdje kod nas pokušavali i odustajali. Ja sam opčinjena svilom. Ona je za mene kao živo biće. Sa njom ne možeš da radiš šta hoćeš i kako hoćeš. Ona je zahtjevna „dama“, tako nježna, a tako snažna i ne trpi greške. Svila ne daje priliku za popravke, kao što to, na primjer daje platno, akril, ulje ili bilo šta drugo – pogriješite, nanesete novi sloj, pa sve ponovo. Toga na svili nema – rekla je Mijatovićeva.

Životni put i izložbe

Helena Mijatović rođena je u Mostaru, gdje je živela 20 godina.

Život ju je potom odveo u Skoplje, zatim u Srbiju, a od 1993. godine živi i stvara u Banjaluci.

– Učestvovala sam na izložbama u Srbiji. Jedna od njih bila je i Međunarodna izložba „Žene slikari“, na kojoj su bili radovi umjetnika iz 40 zemalja svijeta. Prošle i ove godine svoj rad predstavila sam i u Majdanpeku. Dva puta sam izlagala u Beogradu na izložbi „Minijatura“. Činjenica je da je jako teško proći konkurs. Uprkos tome, pozvana sam da se prijavim na konkurs za izložbu „Žene slikari 2018“ – rekla je Helena Mijatović.

(EuroBlic)