Pjevačica je prerano nastradala u teškoj saobraćajnoj nesreći, a mnoge činjenice o njoj ostale su nepoznanica.

Zamršena životna priča boginje narodne muzike Silvane Armenulić, osim zasljepljujuće slave i tragične prerane smrti u saobraćajnoj nesreći sa mnogo nepoznanica, još uvijek krije brojne istine o drugim zvijezdama sa kojima joj se povremeno ukrštao put i ima elemente šekspirijanskih zapleta, idile ruskih bajki, mračnih tokova svijesti psiho-horora i munjevit, iznenadan kraj, pišeStory.rs.

“Smederevo, 10. oktobra 1976. godine. Oko 21.30 časova na magistralnom putu Beograd-Niškod Kolara dogodila se teška saobraćajna nesreća u kojoj su život izgubili Miodrag Jašarević, šef narodnog orkestra RTB-a, popularna interpretatorka narodnih pjesama Silvana Armenulić i njena sestra Mirjana Barjaktarević”.

Ovako je glasila vijest o smrti po mnogima najveće zvijezde narodne muzike nekadašnje Jugoslavije.

Rođena je u Doboju 18. maja 1939. godine kao Zilha Barjaktarević, ćerka Hajrije i poslastičara Mehmeda Barjaktarevića. Bila je jedno od desetoro braće i sestara, ali u dobojskoj Gornjoj mahali život nije bio nimalo lak. Još kao mala oboljela je od tada smrtonosne difterijei samo je čudom uspjela da preživi, ali njen mlađi brat Hajrudin nije. Njihovom ocu ponestalo je snage da to sve izdrži. Odao se alkoholu, zapostavio porodicu i praktično sav teret othranjivanja i izvođenja devetoro djece na put prepustio njihovoj majci Hajriji.

“Bili smo jedno drugom do uva i majka nas je, kad bi je pitali za naša imena, na prste nabrajala. Kako je sastavljala kraj s krajem, još ne mogu da shvatim. Sve je morala da mjeri kroz onaj vražji broj devet: devet kaputa, devet obroka, devet pari cipela… Zato sam maštala o danu kad ću joj se skinuti s vrata”, pričala je Silvana kasnije kad je postala velika zvijezda. Zilha se upisala u osnovnu školu 1947. godine. Njen talenat za muziku bio je uočljiv nastavnicima, pa je počela da svira mandolinu, a ubrzo i da pjeva.

To je za nju predstavljalo priliku za bjekstvo iz života koji nije željela jer se otac nije trijeznio, a majka je smatrala da je dovoljno to što je naučila da čita i piše, a poslije toga treba da se uda. Pjesma je djelovala kao spas i mogućnost preokreta.

Sa šesnaest godina Zilha se odselila kod svoje tetke u Sarajevo. Iako maloljetna, počela da pjeva po kafanama na Ilidži. Ubrzo ju je zapazio harmonikaš Ismet Alajbegović Šerbo, koji je, oduševljen njenim glasom, htio da je priključi svom orkestru. Pošto je bila maloljetna, za to joj je bilo potrebno odobrenje roditelja. Oni su se isprva tome protivili, jer u to vrijeme profesija kafanske pjevačice nije predstavljala neko prestižno zanimanje. Ipak, Zilha nije mogla da ide putem koji su joj oni odredili i to su ubrzo shvatili. Pa neka bude pjevačica kad baš hoće, rekao je na kraju njen otac koji je u to vrijeme već bio digao ruke od svega. Tako je u kafani Topola na Ilidži počela karijera najveće zvijezde u istoriji jugoslovenske novokomponovane narodne muzike.

Pjevanje po kafanama uopšte nije ugodan niti bezopasan posao, posebno za vrlo mladu djevojku bez iskustva. U opis tog radnog mjesta spadaju i dim, pijanci, tuče, vulgarna dobacivanja i na momente prijeteća atmosfera. Da bi njen mladi duh opstao u tom teškom vremenu socrealizma, Zilha je uzela ime svoje omiljene romantične filmske junakinje.

Strastvena, zgodna i američki drska radnica na plantažama pirinča na sjeveru Italije, koju je u filmu Gorki pirinač tumačila zanosna glumica Silvana Mangano, bio je lik u koji se Zilha sklonila kako bi nastavila da sanja velike snove.

“Danas se naježim kad uđem u kafanu. Trebalo je izdržati neprijatnosti i poniženja. Ko nije bio među pijancima, ne zna koliko je to strašno. To govorim ja koja sam pjevala u boljim lokalima, mogu da zamislim kako je onim pjevačicama u raznim prčvarnicama gdje ih većina gostiju gleda i sluša bez poštovanja”, priznala je kasnije Silvana.

Prije nego što će se mlada pjevačica proslaviti u Beogradu i samim tim u čitavoj zemlji, nastupajući u Leskovcu 1958. godine spazila je na klupi ispred hotela promrzlog mladića. Prišla mu je i zapodijenula razgovor sa njim. On joj je otkrio da je došao sa sela u potrazi za poslom, ali nije ga našao. Nije imao novca da se vrati kući, a nije imao ni gdje da spava. Pošto se i sama uspinjala trnovitim putem, Silvana je u potpunosti saosjećala sa momkom i ponudila se da mu pomogne koliko može: zamolila je upravnika hotela da nesrećnom mladiću nađe bilo kakav posao i smještaj. Kad se uzmu u obzir njena harizma i šarm, nije čudo što joj je odmah izašao u susret. Neizmjerno zahvalan, taj momak počeo je da se druži sa muzičarima i povremeno bi s njima, na Silvanin nagovor, čak  otpjevao neku pjesmu. Ime mu je bilo Toma, a prezivao se Zdravković.

Ona je tada imala 19 godina, on 20. Kasnije, kad je već postao najtraženiji folk kantautor i pjevač, upravo je on za Silvanu napisao pjesme koje su je proslavile na čitavom Balkanu. Između ostalog i hitove Šta će mi život, koju i dan-danas u kafanama neprekidno naručuju svi kojima srce pati i koje duša boli. Godinu dana nakon boravka u Loznici, Silvana je konačno stigla u Beograd. Prvo je nastupala u hotelu Bristol sa orkestrom Jovice Marinovića, u kojem je pjevač istovremeno bio i bubnjar, a zvao se Predrag Gojković, zvali su ga Cune. Potom je, poslije kratkih i efikasnih pregovora, dospjela u hotel Grand, koji se smatrao predvorjem slave. To nije bilo slučajno: u Grandu je svirao kompozitor Aca Stepić koji je Silvanu čuo još u kafani Topola na sarajevskoj Ilidži. Još tada joj je prorekao veliku karijeru i vidjevši je ponovo, nagovorio je direktora hotela da je dovede ne pitajući za cijenu. Nagovaranje nije bilo posebno teško pošto je, osim glasa, i Silvanina ljepota bila opojna.

Osim brojne i vjerne publike, nastupi u Grandu doveli su je do još jedne ozbiljne prekretnice u životu. Iako je tokom večeri kad je ona pjevala sala bila prepuna, nije mogla a da ne zapazi jednog naočitog mladića koji je, za razliku od svih ostalih koji su se nalivali alkoholom, sve vrijeme pio sok od maline. Sjedio je sam i, kako je Silvana kasnije opisala, venuo. Kad su članovi orkestra počeli da joj skreću pažnju da se momak ozbiljno zaljubio u nju, saznala je da je student prava, poznati teniser, član reprezentacije Jugoslavije i da potiče iz gospodske beogradske porodice. Ime mu je Radmilo Armenulić.

Poučena lošim iskustvom iz ranijeg kafanskog života, nasrtljivcima i jednokratnim Don Žuanima, Silvana isprva nije htjela da se upliće ni u kakav odnos. Međutim, iz večeri u veče Radmilo joj je sve više privlačio pažnju. Osim dobrog izgleda, besprijekornih manira i aristokratske odmjerenosti, sviđalo joj se još nešto: sazrijevajući uz brojne pijance i poučena nezacjeljenim ožiljcima iz djetinjstva zbog oca alkoholičara, bila je fascinirana činjenicom da on nikada ne pije ništa osim soka od maline. Poslije nekoliko nedjelja, Radmilo je sakupio hrabrost i prišao Silvani.Već poslije nekoliko mjeseci, u jesen 1961. godine, Radmilo je zaprosio Silvanu. Vjenčali su se 26. oktobra, bez znanja roditelja. Poslije sklapanja braka u Opštini, otišli su u kafanu Vidin kapija, da bi poslije toga Radmilo odveo suprugu u roditeljski stan. Do tada ju je krio jer je kao jedinac iz bolje beogradske kuće strahovao da roditelji neće prihvatiti kafansku pjevačicu za snahu. Međutim, oni su mu samo zamjerili što je sve to krio od njih, što je ranije nije predstavio i pozvao ih na svadbu.

Spolja gledano, te prve godine braka izgledale su kao bajka i 1964. godine dobili su ćerku kojoj su dali ime Gordana, po Radmilovoj majci. Takođe, Silvani je bilo izuzetno važno to što njen suprug nije tražio da ona prestane sa kafanskim pjevanjem. Međutim, ne postoji savršena idila. Radmilo je ubrzo dobio ponudu da igra u Zapadnoj Njemačkoj kao profesionalni teniser, a godinu dana kasnije u Doboju je preminuo Silvanin otac. Stari Mehmed, ljubitelj pjesme i muzike, umro je na samom pragu velike i blistave karijere svoje ćerke.

Svoju prvu ploču Silvana je snimila za Diskos iz Aleksandrovca i sa orkestrom Ilije Spasojevića, u tiražu od čak pedeset hiljada primjeraka. To joj je otvorilo vrata radio-stanica, koje su tada bile ono što je televizija bila osamdesetih i devedesetih, ali u isto vrijeme predstavljalo i potvrdu da više nije kafanska pjevačica već estradna umjetnica. Prihodi od pedeset hiljada prodatih singlica i tantijeme od emitovanja na radiju bili su veliki, ali to je bio tek mali dio novca koji su narodnjaci zarađivali na koncertima, što ju je tek čekalo.

Tih godina, kad su se izdavači utrkivali u otkrivanju novih zvijezda narodne muzike, Silvana je prvo potpisala ugovor sa PGP-RTS-om, za koji je snimila četiri duetske ploče sa kompozitorom Petrom Tanasijevićem. Ova izdanja doživjela su veliki uspjeh, ali Silvana je htjela više, željela je solo albume. Zato je prihvatila ponudu Jugotona i već početkom januara 1967. u saradnji s Acom Stepićem snimila novi album. Iste godine objavila je još dvije singlice sa grčkim pjesmama, a sa Aleksandrom Trandafilovićem album izabranih izvornih narodnih i starogradskih pjesama. Kao dio Beogradske estrade, u grupi sa Tomom Zdravkovićem, Muharemom Serbezovskim i Ismetom Krcićem gostovala je po gotovo svim mjestima tadašnje Jugoslavije. Počela je da učestvuje na festivalima, pa čak i da dobija nagrade. Ipak, nije imala veliki hit, ali tada je presudnu ulogu odigralo staro poznanstvo.

“Prijateljstvo između Silvane i mene trajalo je godinama. Sretali smo se po raznim gradovima i 1969. godine našli smo se u istoj grupi. Tad sam već bio popularan i tražen kompozitor. Silvana je bila na prekretnici. Imala je samo jednu bolje slušanu pjesmu, ali ne i hit. Čini mi se da je to bila Nad izvorom vrba se nadnijela. Stalno je gunđala kako joj treba prava stvar, da snimi ploču i bude u špici. Pitala me šta da radi, kako da se probije. Insistirala je da joj napišem pjesmu. Ali šta? Ja sam uvijek bio u nekim romantičnim vezama koje su me inspirisale. Sa Silvanom je bilo teško. Pričali smo danima, bila je nesrećna. Otkrivala mi je detalje iz svog braka koji je bio labilan, naprosto je očajavala. Često mi je govorila: Jao, ovaj život moj! Neka ide sve u đavola, kad mi ništa ne ide od ruke! Nit’ brak, nit’ ovo, nit’ ono… I jednom dok smo se vozili busom na koncert, kažem joj: Znaš šta, to je interesantno, da ti ja napravim pjesmu baš kao što ti pričaš, onako kako se osjećaš. Onda ćeš bolje pjevati“, pričao je svojevremeno Toma Zdravković.

Na toj turneji, tokom mnogih putovanja i dugih razgovora, Toma je upoznao sve njene probleme, život, način izražavanja, ušao joj je u dušu. Međutim, baš tad su mu tražili pjesmu za Beogradski sabor.

“A ja sam razmišljao o Silvani i onom njenom šta će mi život. I pošto smo imali pauzu, pio sam sa nekim društvom dva-tri dana, totalno sam bio bolestan, umoran i probudio se u hotelu Slavija. Oko devet trebalo je da krenemo na turneju. Onako sav izbezumljen, mamuran, glava mi otpada, siđem, poručim kafu i iz čiste muke uzmem od konobara blokčić za račune i olovku. Mislim, to mi nikad nije bilo teško, sad ću bar da napišem pjesmu za Beogradski sabor. Odjednom, shvatim da će pjesma Šta će mi život biti odlična i ostavim je za sebe, da je pjevam na Saboru. Na turneji Silvana mi je govorila kako treba da snimi ploču i u isto vrijeme postoji šansa da igra u nekoj televizijskoj seriji. A nema pravu stvar ni za ploču ni za seriju. Kad smo se vratili sa turneje, ja sam krijući se malo od nje, otišao u studio da snimim numeru Šta će mi život. Radio Beograd i Estrada spremali su zajedničku ploču sa stvarima koje će biti na Saboru, ali Silvana je čula pjesmu baš u tom studiju Pet i počela da me ubjeđuje: Dado, molim te, ova je pjesma za mene, ti moraš da mi je daš. I šta ću, dam joj numeru. Uostalom, to je bila njena priča, pjesma je nastala od onoga što je ona meni pričala. Uzmi, ionako sam je pravio za tebe. Tako je bilo suđeno”, otvorio je dušu u jednoj svojoj ispovijesti Toma Zdravković.

Pjesma Šta će mi život, koju je Silvana pjevala i u seriji Ljubav na seoski način, prodala je ploču na kojoj se nalazila u 300.000 primjeraka. Zvijezda je rođena. Uprkos tome što je konačno postigla ono što je htjela, što živi život o kom je jedva smjela da mašta kao musava djevojčica iz Doboja, u Silvanom oku uvijek je bila prisutna sjenka crnih slutnji.

“Veliki sam pesimista. Bojim se života, budućnosti, onog što će sutra biti. Strijepim da li će ga uopšte biti”, pričala je u jednom intervjuu 1972. godine. U ljeto 1976, Silvana je sa sestrom Mirjanom, koja je takođe postala pjevačica, gostovala u Bugarskoj. Vidjela je to kao idealnu priliku da se sretne sa tada najpoznatijom živom proročicom na svijetu, slijepom Vangom, jer je godinama imala želju da sazna svoju sudbinu. Zamolila je organizatore turneje da joj obezbijede susret sa inače gotovo nedostupnom proročicom. Uspjeli su nekako da je provedu kroz masu naroda koja je čekala ispred Vangine kuće i kordon policije koja je tu održavala red. Kad su se našle nasamo, Vanga nije okretala glavu prema Silvani. Poslije duge i neprijatne pauze, samo je rekla:

“Ništa, ništa ne treba ni da platiš. Ne želim da govorim s tobom. Ne sada. Idi i dođi za tri mjeseca. Čekaj! U stvari, nećeš moći da dođeš. Idi, idi, ako možeš dođi”.

Silvana je iz Vangine kuće izašla suznih očiju. Nikad se nije vratila. Anton Pavlovič Čehov je napisao: Ako u prvom činu predstave vidimo pušku okačenu o klin u sobi, ta puška u posljednjem činu mora nekog da ubije. Na Silvaninom zidu nije bilo oružja, ali je obožavala jake i brze automobile. Agresivna vožnja bila je njena pasija. Ipak, pokazaće se da bi te kobne oktobarske noći 1976. godine bilo bolje da je ona bila za volanom.

Dan je počeo uobičajeno, a Silvana i Mirjana počele su da se spremaju za put. Trebalo je da i ja pođem s njima, ali ostala sam kod kuće da bih pogledala film. Kad su krenule, Mirjana se vratila na vrh stepeništa i poljubila me – pričala je njena sestra Dina prisjećajući se posljednjeg pozdrava sa sestrama.

Po dolasku u Požarevac i učestvovanju u javnom snimanju emisije RTV Beograd, Silvana i Mirjana otišle su na otvaranje restorana Lenin bar. Enterijer restorana podražavao je pećinu, pa su sa plafona visili vještački stalaktiti. Dok je ustajala, Silvana je jedan zakačila glavom i osjetila oštar bol koji se nastavio i u kasnijim satima, ali i sutradan, kada je trebalo da uz druge zvijezde nastupi na završnoj svečanosti Župske berbe grožđa. Sestra joj je masirala glavu, ali bol nije prestajao. Publika ništa nije primijetila, ali Silvana je izvela samo četiri umjesto osam pjesama i kad je sišla sa bine, doslovno se srušila na stolicu držeći se za glavu.Pošto se malo osvježila, spakovala je stvari u gepek i sjela za volan svog “forda granade”. Pored nje sela je Mirjana. Pjevač Ljubomir Đurović pitao ih je da li može s njima, a onda je pritrčao Miodrag Jašarević, gotovo u panici, i zamolio ih da ga povezu pošto će ostali krenuti tek nakon završetka prenosa utakmice Jugoslavija–Španija. Čuvši ovo, Đurović koji je inače neuporedivo bolji vozač od Jašarevića, riješio je da ostane i gleda utakmicu sa ostalima.

“Svi smo bili iznenađeni što je bata Rade sjeo za volan. On je uvijek spavao kad ga je neko vozio, stalno je bio umoran i neispavan. Takođe, bio je plašljiv i loš vozač. Silvani je vjerovatno bilo mnogo loše kad je njega natjerala da vozi – pričao je kasnije muzičar Ljubiša Pavković.

Prema rekonstrukciji nesreće, na ravnom putu “ford granada” kretao se brzinom od oko 150 kilometara na sat, a onda je iznenada počeo da prelazi u lijevu, suprotnu kolovoznu traku i uslijedio je sudar. Vozač kamiona iz daljine je vidio farove kako mu se brzo približavaju, ali je pomislio da će se mimoići. Shvativši da će doći do sudara, počeo je da koči, ali bilo je kasno. Desna strana “forda granade” takvom silinom zakucala se u kamion da mu je kompletno izvalila prednji desni točak, poluosovinu i podvukla se pod njega.

Nikad nisam čitala izvještaj sa obdukcije. Čitala su ga moja braća koja su mi rekla da ja to ne uradim. Mirjana je bila u šestom mjesecu trudnoće kad je poginula”, izjavila je kasnije Silvanina i Mirjanina sestra Dina.

Postoji anegdota kako je, već kao velika zvijezda koja je odavno zaboravila kafansko muziciranje, Silvana sa društvom došla na večeru u Skadarliju i tu, na mjestu gdje je počela svoj put, odmah se stvorila ogromna gužva. Kuvarice su izvirivale, orkestar je zasvirao tuš, konobari su prestali da služe. Slučaj je htio da se u tom trenutku u Skadarliji pojavi tadašnji holivudski superstar Kirk Daglas. Sjeo je i zapanjio se: niko ga nije ni pogledao. Svi su bili oko stola neke smjelo dekoltirane plavuše. Tada se pojavio još jedan čovjek sa foto-aparatom i pogledom pitao Daglasa da li smije da ga fotografiše. Ovaj mu je, konačno zadovoljene sujete, odobrio. I nakon što je bljesnuo blic, neznani fotograf prišao je stolu, zatražio pare i ostavio cedulju da se slike za tri dana mogu podići u toj i toj fotografskoj radnji.

“Silvana Armenulić svjesna je svoje vrijednosti, veličine i popularnosti, pa zato kad zađe među ljude ili instinktivno osjeti da je vrebaju kamere, zabaci glavu i isturi gornji dio tijela. Voljela je da u novinama čita o sebi, a reditelj Fadil Hadžić, koji joj je dao glavnu ulogu u svom filmu Lov na jelene, zvao ju je ženski Klej iz Doboja i kad se hvali, ona to čini s razlogom”, pisao je svojevremeno Pero Zlatar o svom susretu s njom.

“Na dan nesreće trebalo je da putujemo na zajednički koncert, ali ja sam se se prvi put u karijeri uspavala. Za njenu smrt saznala sam od novinara koji su me probudili u dva sata noću da me pitaju za komentar povodom tragedije. Počela sam da se tresem i gledala u sto na kome su bili plakati na kojima smo bile nas dvije. Odmah sam popila sedativ i dugo nisam mogla da se pomirim sa istinom. Od tada nikada više u životu nisam sjela za volan”, opisala je Lepa Lukić o trenutku kad je saznala za Silvaninu smrt.

  

U kanalu pored puta nađena je polomljena violina, a Silvanina smrt je za sobom ostavila brojne misterije. Na primjer to da su u vrijeme kad je već uveliko trebalo da budu u Beogradu, bili tek na pola puta.

“Uvijek mi je teško kada moram da pričam o njenoj pogibiji. Prihvatio sam ono što je pisalo u policijskom izvještaju, a poslije su mi rekli da je možda i ona bila za volanom. Sve te priče koje se vezuju za njenu smrt smatram kafanskim. Na svaku godišnjicu Silvanine smrti idem na njen grob, a nekad odem i bez nekog formalnog povoda. I naša ćerka Gordana uvijek sama posjećuje majčin grob, ne voli da ide kada je gužva. Nerado o tome govori, što je razumljivo, jer je imala samo 12 godina kada je Silvana poginula. Postavio sam na grobu dva bijela goluba od mermera. Pamtim je kao osobu koja je bezgranično bila hrabra. Ničega se nije bojala. Voljela je brz život i uzbuđivale su je opasnosti. Jednom je u Njemačkoj zalupila vrata stana, a ključ je ostao s unutrašnje strane. Izašla je na sims širok oko 40 centimetara po kome je, na visini od dvadeset metara, obišla kuću i kroz prozor na kupatilu ušla u stan. A kao supruga i drug bila je nježna, pažljiva i blagodarna”, rekao je Radmilo Armenulić.

On ističe da i danas rado sluša Silvanine pjesme i ima cijelu kolekciju njenih ploča. Sluša ih i sa svojom sadašnjom suprugom Mirom Pejić, s kojom se vjenčao tek pošto se njegova i Silvanina ćerka Gordana udala.

Nema tog čovjeka koji će reći da je smrt stigla prekasno ili na vrijeme, ali u slučaju tragične sudbine Silvane Armenulić, nikad prežaljene boginje narodne muzike, taj trenutak zaista je došao prerano. Iako je posljednjih godina svog života odavala utisak osobe koja naslućuje skori kraj, njena priča kao da je ostala da lebdi neispričana. Kao da je bilo još mnogo toga što je trebalo da se desi, ali nije. Vjerovatno se baš zbog toga Silvanino ime i dalje neprekidno pominje, a odjek njenih besmrtnih pjesama ostaje u kafanama čak i kad posljednji pijanac plati račun i ode kući.