Na skali stresogenih životnih događaja smrt partnera je na zapadu na prvom, a kod nas na četvrtom mjestu (na prvom je gubitak djeteta).

“Živjeli su srećno do kraja života“ je rečenica kojom se završavaju bajke, ali ne i život. Sa voljenom osobom ste željeli da dočekate starost, srećni što imate na koga da se oslonite. Toliko toga ste prošli zajedno, a mnogo toga je tek trebalo. Dijelili ste sve „i u dobru i u zlu“, nije bilo problema koji niste mogli riješiti razgovorom. A onda iznenada, ostali ste bez voljenog partnera…i vaš cio svijet se ruši. Kako uspostaviti ravnotežu bez nekog sa kime ste dijelili sve, kako da nađete snagu u sebi kada vam se čini da više ništa nema smisla.

Bol je posebno jak kad je gubitak iznenadan. Tad dolazi do opsesivnog prisjećanja detalja dana koji su prethodili tragičnom događaju (iz straha da se ne zaborave), sa fokusom na čin gubitka (naročito ako je tada voljena osoba bila sama), što pojačava osjećanje krivice (nisam bio/bila tu da pomognem). U literaturi se obično navode četiri faze nakon gubitka i psihološki zadaci koje treba uraditi da bi se vremenom smanjilo osjećanje tuge. Od opisivanja tih faza i zadataka bitnije je dati smjernice na koji način korigovati način razmišljanja i tako prevladati ovu životnu krizu.

Partner se može izgubiti: nesrećnim slučajem (saobraćajne nesreće, elementarne nepogode, udar struje i sl.), „iz punog zdravlja“ (a u stvari usljed posljedica prikrivenog oboljenja), nakon kraće ili duže fizičke bolesti. Svaki način gubitka je bolan, ali najteže je kada je to iznenada, bez prilike da se od bližnjih oprosti. Što je veća ljubav koja je partnere povezivala, dublja je tuga nakon gubitka. Nije rijetko da ubrzo nakon toga mnogi od tuge okončaju život (sindrom „slomljenog srca“), naročito ako nisu imali djecu ili su im se djeca odavno osamostalila, pa su bili upućeniji jedno na drugo. U tom slučaju ih sve što rade podsjeća na voljenu osobu: svaki detalj u stanu koji su zajedno opremali, mjesta na koja su išli, rituale koje su svakodnevno upražnjavali. Mnogi zapadaju u depresiju (gube interesovanje za spoljašnji svijet, jaka psihička bol dovodi do fizičke, poremećaja apetita, sna i volje, samo ih zanima da se što prije „odu na onaj svijet“ kod bračnog partnera). To osjećanje je najintenzivnije prvih nedjelju dana, a zatim, uz podršku značajnih drugih i ličnih kapaciteta za prevladavanje stresnih situacija, postepeno se prihvata realnost. Mnogi piju lijekove za smirenje „da bi izdržali napor“, međutim, kao psiholog savjetujem da se „anesteziranje“ primjenjuje samo kod životno ugroženih osoba (kod npr.onih sa slabim srcem), a da je kod većine najbolje suočavanje sa tugom jer je tako najbrži i najpotpuniji povratak svakodnevnom životu.

Mnogima razvod ostavi ukus gorčine, koliko god ostali u dobrim odnosima sa bivšima. Mada je razvod psihološka „smrt“ partnera ipak je očekivani izbor jednog ili oba partnera. Na njega se može pripremiti, mnogi ga prihvate sa olakšanjem (zato se i razvode: jer nisu mogli da nađu zajednički jezik), dok je pravi gubitak partnera realan gubitak.

Život pred odraslog čovjeka postavlja razne razvojne zadatke: završetak školovanja, nalaženje emotivnog (bračnog) partnera, zaposlenje, obezbjeđivanje stambenog prostora, zasnivanje porodice.

U stalnoj trci za boljim životom mnogi zapostave zdravlje, ignorišu simptome koje organizam šalje, rade previše (prekovremeno), a malo se odmaraju, što dovodi do akumulacije stresa. Sve mlađi ljudi dobijaju bolesti koje su smrtonosne ili koje smanjuju kvalitet života (šlog, infarkt i sl.), sve je više hroničnih bolesti koje su “tihe ubice“ (dijabetes, visok krvni pritisak), a raširenost kancera je sve veća.

Menadžeri su dodatno opterećeni, važno je da od psihoterapeuta nauče tehnike brze relaksacije, kako da upravljaju vremenom i uspostave prioritete. Treba razlikovati neurotičnu od prave (stvaralačke) ambicije: prva vodi u hronično nezadovoljstvo, niz tjelesnih oboljenja bez obzira na postignute uspjehe, za razliku od druge koja vodi osjećanju ispunjenosti i samoaktualizaciji.

Za društvo je tuga očekivana i socijalno poželjna, za razliku od ostalih osjećanja. Koja osjećanja prevlađuju zavisi od stepena slaganja partnera neposredno prije tragičnog događaja, kao i da li su imali vremena da se oproste. Situacija se dodatno komplikuje u porodicama sa djecom, kad je neophodno konsultovati stručno lice zbog prevencije separacione anksioznosti koja se može javiti i u odraslom dobu. Način saopštavanja djeci zavisi od uzrasta, predškolci npr. nemaju izgrađen pojam smrti, sve shvataju bukvalno, a pojave reverzibilno. Najčešća pojašnjenja koja se daju (otputovao/la je, sada je na nebu i gleda te, otišao/la je na spavanje i nije se probudio/la, razbolio/la se pa ljekari nisu mogli da pomognu) nisu dobra jer mogu provocirati fobije (strah od odlaska na spavanje, od bolesti i sl.), pojačati nepovjerenje i strah (brigu za preostalog roditelja). Naprednija djeca na ranom školskom uzrastu mogu razumijeti šta se desilo, a većina tek sa deset godina.

Nakon prvobitnog šoka, gubitak partnera dovodi do niza (ne)svjesnih osjećanja. Ispod tuge je obično ljutnja (“kako je mogao/la da me napusti”) i strah (“kako ću bez njega/nje, ništa više nema smisla”). Teška osjećanja se projektuju i na one koji se nisu snašli sa izjavom saučešća (ne znaju kako da tješe pa se povlače zbog aktiviranja sopstvenih strahova), mnoga se prijateljstva prekidaju (zbog neosvješćene ljutnje i težnje za izbjegavanjem situacija i ljudi koji podsjećaju na raniji život). Neki ljudi brzo nađu nove partnere, što se psihološki objačnjava mehanizmom poricanja i straha od smrti. Ako su bila u pitanju autentična osjećanja za tzv. rad tuge je potrebno vrijeme.

Kako uspostaviti ravnotežu bez nekog sa kime ste dijelili sve, kako naći snagu u sebi i nastavite dalje? Najprije ispoljite sve što osjećate, bez cenzure i lijekova. Zatim se trudite da ne razmišljate toliko o gubitku, već zahvalnosti što ste razvili kvalitetnu vezu. Razmislite šta bi bila njegova/njena želja: ne da okončate život u tuzi, već nastavite da ostvarujete zajedničke ciljeve, budete aktivni, radite sve kao do tad sa njim/njom. Ako imate djecu budite svjesni da ih sopstvenim primjerom učite kako da prevazilaze teške situacije, što ne znači da ne treba pričati o roditelju koji nedostaje (naprotiv: slobodno kažite kako se osjećate ali pokušajte da se prisjetite što više lijepih događaja). U godinama koje dolaze, osjećanja će vam biti pomiješana na proslavama godišnjica, rođendana, dočecima Novih Godina, naročito kad vam se djeca budu vjenčavala i dobijala svoju djecu. Otvoreno ispoljavanje tuge se vremenom pretvara u svijest o tome da partner nažalost nije doživio te lijepe događaje, ali da tih događajaj ne bi ni bilo da nije bilo njega/nje. Kod bračnih partnera koji nemaju djecu centralna misao treba da bude da je njihova ljubav toliko jaka da su opstali uprkos tome što nemaju djecu, da ih pored toga toliko toga vezuje i spaja. Tako će njihov voljeni partner biti zauvijek u mislima i srcu, voljeli su i ljubav im je bila uzvraćena, a to im nikakav tragičan događaj ne može oduzeti.

Izvor: Jasna Bulajić-Stepanović, psiholog-psihoterapeut, jasnab@mensa.rs,  psiholog Mense Srbije, psiholog Mense Crne Gore, supervizor Mense Bosne i Hercegovine, pharma medica