Kada se desio razorni zemljotres u Banjaluci 1969. dovezao sam autobus u ulicu, kod mljekare, i djeca, koja su evakuisana iz razorenih stanova i kuća su u njemu spavala punih mjesec dana, prisjeća se Rade Radivojac (87), koji je te kobne godine radio kao vozač u “Autoprevozu”.

“Bilo je puno male djece koja nisu imala tad gdje biti, pa nisam mogao da uvedem i odrasle. U autobusu su djeca spavala mjesec, a poslije ih je odvela rodbina, snalazio se kako je ko znao. Ona djeca koja su išla u školu poslana su u druge gradove kako bi se školovala, te su tako i moja djeca otišla u Trogir i vratila se u Banjaluku nakon šest mjeseci”, priča Radivojac.

Iako je od razornog zemljotresa prošlo 48 godina, koje se sutra obilježavaju, ovaj Banjalučanin ni dan-danas ne može da ga zaboravi.

Nakon što se zatreslo tlo, kaže, iznad grada se navukao oblak prašine od zgrada koje su se rušile, ništa se nije vidjelo, te je nastao potpuni haos.

“Kada se desio zemljotres stanovao sam u Novoj varoši, sve se treslo, kroz prozor kuće vidio sam da se zgrade ruše, a narod je jaukao i bježao”, rekao je Radivojac.

Među ljudima, kako on kaže, najviše panike je bilo prvi dan. Nestalo je i struje i nije je bilo sedam dana. Sve je bilo potrgano i oštećeno.

On kaže da je tada bilo jako hladno, a da je njegov autobus bio pun “kao šibica”, dok je i komšija dotjerao teretni kamion, u kome su pod ceradom spavali mještani bez krova nad glavom.

“Imao sam pun rezervoar nafte, pa sam naveče palio autobus kako bih ga zagrijao da ne bi bilo zima, sve su bila mala djeca. Imali smo pomoć Crvenog krsta, redovi za hranu su bili ogromni, ali niko nije ostao gladan”, rekao je Radivojac.

Zemljotres u Banjaluci, koji se desio 27. oktobra 1969, odnio je 15 života, a 1.117 ljudi je teže ili lakše povrijeđeno. Ovom velikom zemljotresu prethodio je jedan manji dan ranije. Odlukom tadašnjeg rukovodstva Skupštine opštine djeca nisu išla u školu, a radnici na posao, te je time spasen veliki broj života, jer je sutradan grad pogodio razorniji zemljotres.

Radivojac se sjeća da su svi bili složni, svi su pomagali jedni drugima, i mali i veliki su radili i obnavljali grad, te niko nije pitao za dnevnice.

“Ubrzo su proradile prodavnice, poslije su kafane počele raditi, a sve se vratilo u normalan život kada su prošle tri godine. Gradilo se i deset godina poslije, kako je ko imao tako je i gradio”, kaže Radivojac.

Za njega straha od zemljotresa nema, nakon što je, kaže, preživio logor u Jasenovcu.

Ipak, Radivojac je sebi za svaki slučaj napravio kontejner, u kojem će imati gdje spavati ako ga iznenadi novo jače podrhtavanje tla.

Nebojša Kuštrinović, meteorolog, kaže da u tom periodu nije bio u Banjaluci, ali se sjeća da već od Gradiške nije bilo struje.

“Nakon potresa koji se desio u nedjelju, 26. oktobra, te godine nisu radile škole, tako da su dalekosežne posljedice izbjegnute. Najbitnija je bila solidarnost među građanima u tom periodu, te su svi pomagali jedni drugima”, rekao je Kuštrinović.

On je dodao da niko ne zna kada i može li se zemljotres ponovo desiti, ali da je najbitnije da se zemlja lagano trese kako bi se oslobodila energija, te da je najgore kada se zemlja umiri, jer tad može doći do jačeg zemljotresa.

Najveći neprijatelj loša gradnja

Snježana Cvijić-Amulić, načelnica Odjeljenja za opservatorsku seizmologiju u Hidrometeorološkom zavodu RS, kaže da su zemljotresi prirodne pojave, te da ne ubija zemljotres nego objekti pored kojih ili u kojima se nalazimo.

“Zemljotresi se ne mogu prognozirati, ako se desio 1969. postoji vjerovatnoća da se ponovi, ali niko ne zna da li će se ponoviti i kada. Građani ne traba da imaju razloga za strah, treba da znaju na kakvom tlu žive, te da je najveći neprijatelj nebezbjedna gradnja”, rekla je Amulićeva.

(Nezavisne.com)