U svom rodnom Tršiću otac srpske pismenosti Vuk Stefanović Karadžić je, kao tek zamomčen, zavolio Ružu Todorovu, svoju vršnjakinju. Ruža Todorova (po ocu Todoru) bila je onakve ljepote kakvu je Vuk zapisivao u lirskim narodnim pjesmama – bijele puti, rumenih obraza, dugih trepavica… Poticala je iz veoma ugledne kuće.

Ruža Todorova i Vuk Karadžić zavoljeli su se u predvečerje izbijanja Prvog srpskog ustanka, kada su oboje imali po 17 godina. Zajedno su čuvali ovce na obroncima oko Tršića i Ruža je Vuku pjevala stare izvorne pjesme od kojih je neke Vuk kasnijih godina zapisivao i sačuvao do današnjih dana. Bila je to iskrena, mladalačka ljubav i Vukov otac Stevan i Ružin Todor smatrali su da je brak njihove djece samo pitanje vremena.

Kako su istorijske prilike u ondašnjoj Srbiji bile burne, to je i te kako uticalo na Vukov ljubavni život, na sve njegove veze, kasniji brak sa Anom Kraus, ali i na prvu ljubav, njegovu Ružu Todorovu.

Prvi srpski ustanak stigao je već da razdvoji dvoje mladih. Vuk je često odsustvovao iz rodnog sela usljed obaveza, a njegova bolest – kad mu je noga trajno ostala zgrčena u koljenu, primorala je Vuka da se zauvijek distancira od njegove Ruže.

Vuk je odrastao sa njom, a kada se razbolio, nije imao hrabrosti da hrom izađe pred nju, jer je u to vrijeme bilo koji tjelesni nedostatak za mladiće bila velika sramota. Vuk je htio da ga Ruža upamti spretnog i čilog, pa nije dolazio u Tršić da ga vidi sakatog – sa štulom”, pripoveda književnik Ljubomir Ćorilić, a prenosi Srna.rs.

Kad je jednom boravio nekim poslom u Beogradu, pitala ga je Ružina rodbina da li se misli ženiti, jer je djevojci već bilo vrijeme za udaju, ili da je daju drugom momku, Vuk je teška srca odgovorio negativno.

“Ruža je živjela samo kao daleka uspomena, cvijet koji ostane lijep i kada uvene. Sad meni nije do ženidbe, ona neka se udaje, a od Boga joj sreća”, tako je Vuk poručio u Tršić i Jadar.

Vuk 1811. godine odlazi u Negotin. Ruža je u početku tugovala za njim, ali se kasnije udala za nekog trgovca u Loznicu i rodila dvojicu sinova. Mnogo godina potom putevi će im se igrom slučaja ukrstiti. Da Vuk za života nikada nije zaboravio svoju prvu ljubav dokazuju sljedeće dvije priče:

Nakon propasti ustanka 1813. Vuk je sa porodicom prešao u Zemun, a odatle odlazi u Beč. Tu se upoznao sa Bečlijkom Anom Marijom Kraus, sa kojim se oženio. Vuk i Ana imali su mnogo djece od kojih su svi osim kćerke Mine i sina Dimitrija, umrli u djetinjstvu i ranoj mladosti.

Jedna od Vukovih ćerki nosila je ime Ruža. Vuk je pridavao mnogo pažnje na obrazovanje svoje djece, te je Ruža pohađala višu školu (ler) i učila francuski. Rasla je sa majkom Anom u Beču i svojom braćom i sestrama, dok je Vuk kao otac često odsustvovao. Kći Ruža umrla je u osamnaestoj godini, kada se Vuk s puta raspitivao kod žene da li se udala. Poslije Ružine smrti, Vuk je pisao prijatelju: “Pređe dva mjeseca umrla mi je najstarija kći u osamnaestoj godini. Tako od dvanaestoro djece (trinaesto dijete još se nije rodilo) imam još jednu kćer u dvanaestoj godini i sina u petoj. Čini mi se da će najposlije moja djeca ostati samo moji književni poslovi.”

Iako je Vuk s Anom imao skladan i srećan brak, svoju prvu ljubav – Ružu Todorovu iz Tršića, nikada nije zaboravio. Sudbina ili ne, Vuk je zauvijek ostao odvojen i od svoje prve Ruže – prve ljubavi, i od druge Ruže – ćerke. U svojim “Memoarima” povjerio se da je kao već zreo čovjek dolazio u Tršić, i nije sreo Ružu. Bio je srećan zbog toga jer mu se tako ispunila želja da ga nikad ne vidi hromog.

Druga priča vezana je za djecu Ruže Todorove…

Kada se knez Miloš drugi put vratio na vlast, zbacivši sa prestola Aleksandra Karađorđevića1859. godine, nemilosrdno se svetio svim pristalicama ove dinastije. Među istaknutim karađorđevićevcima bila su i dvojica Ružinih sinova. Saznavši za to, Vuk je uspio da izmoli kneza Miloša da poštedi sinove Ruže Todorove. Čim mu je knez Miloš prihvatio molbu, Vuk ih je odmah – da se silni gospodar ne bi predomislio – hitno prebacio u Austriju. Tako se na najljepši način, spasivši joj sinove, odužio svojoj Ruži.

Ali, ni Ružini sinovi nisu zaboravili dobročinstvo prve ljubavi njihove majke. Mnogo godina kasnije, tačnije 1864. godine na Vukovoj sahrani u Beču, pojavila su se dva stasita mladića. Odajući poštu velikom reformatoru srpskog jezika, dugo su stajali pored njegovog odra. Sveštenici su Vukovoj kćeri Mini rekli da su “to sinovi Ruže Todorove iz Tršića, prve ljubavi njenog slavnog oca.” Kako piše Srna.rs, to je bilo i posljednje pominjanje ljubavi Ruže Todorove i Vuka Stefanovog.