Biljana Nedić, članica je Košarkaškog kluba invalida Vrbas, prvaka Bosne i Hercegovine i regionalne NLB lige.
U razgovoru za portal Akta.ba ova mlada inspirativna heroina kaže da je uvijek probavala sve ono što je privlači, a uspjesi su dolazili spontano. U životu je naučila da svaki korak smatra uspjehom, čak i onda kada griješi, jer iz njega izvuče pouku.
Sve što radi u životu – radi iz ljubavi i onda su, kaže, priznanja neminovna.
Biljana je od svog rođenja u invalidskim kolicima, a javnosti je poznata po izvanrednim poduhvatima i talentima. Dobitnica je niza priznanja, a njene vitrine, između ostalog, krasi ono za najperspektivniju sportistkinju i za najbolju sportistkinju Republike Srpske, te nagrada grada Banja Luke mladima za ostvarene rezultate u oblasti sporta.
Rođena je u selu Ćorkovići kod Kotor Varoši sa anomalijom na kičmi, tačnije tumorom koji je morao biti operisan i to što je u invalidskim kolicima, je u stvari posljedica te operacije. Tako je od djetinjstva krenula njena borba za samostalan život.
Školovanje je počela u rodnom selu, te nastavila u Zavodu “Dr. Miroslav Zotović“ u Banjoj Luci. Međutim, kasnije je školovanje morala nastaviti Crnoj Gori jer u Banjoj Luci u tom trenutku nije bilo srednje škole koja bi njoj bila dostupna. Tako je u Podgorici završila Upravnu školu, administrativno-pravni tehničar.
Ove je godine diplomirala novinarstvo na Banja Luka Colleg-u. Trenutno piše za portal eTrafika i ima svoj blog, a planira upisati i master – samo je pitanje odluke u kojem gradu.
Već devet godina radi u Fabrici obuće Bema i njen posao je vezan za kancelariju, administrativne poslove. U razgovoru za portal Akta.ba kaže da joj je ovo siguran posao i da joj je radno mjesto u potpunosti prilagođeno, odnosno cijela Fabrika. Uslovi su joj dobri, a kolektiv kolegijalan. Ustaje u šest i radi od sedam do 15h. Poslije posla obavlja ostale aktivnosti kojima se bavi…
A, ima ih puno. Pored posla, košarke i novinarstva, ova 29-devetogodišnja djevojka je i aktivistkinja i borac za prava osoba sa invaliditetom, koja se u slobodno vrijeme bavi mnogim hobijima – slikarstvom, muzikom, modelingom, pjevanjem, fotografijom, streljaštvom…
Košarka na vrhu prioriteta
Ipak, od svega izdvaja košarku, kao nešto što je mnogo uticalo na njen život kako poslovno tako i privatno.
Tu je dobila najviše priznanja. Tom ‘hobiju’ (koji je sada već profesija) posvetila je najviše pažnje i dala najviše žrtve. On je pored svih ostalih obaveza uvijek bio na vrhu liste njenih prioriteta. Tu je stekla najbolja i najjača prijateljstva. Upoznala mnogo divnih ljudi, posjetila mnogo novih mjesta. Stekla neka nova iskustva. Otvorila mnoga vrata. Zbog košarke je, kaže, postala samostalnija, zdravija i zahvalnija. KKI Vrbas je njena druga porodica koja se stalno uvećava i to je tako čarobno.
Danas je jedina jedina dama u redovima KKI Vrbas, a sve je krenulo kada je sa devetnaest godina prvi put pogledala košaku u kolicima.
“Bilo mi je toliko privlačno da nisam razmišljala i nije mi ni najmanje bilo važno to što je muški tim. Kada su mi objasnili da postoje pravila koja dozvoljavaju učešće žene u muškom timu, mojoj sreći nije bilo kraja. Osjećala sam sam tako lijepo okružena momcima koji su zaista bili pravi džentlmeni i krajnje se korektno ponašali prema meni. Meni je to bila razonoda i rekreacija, ali su vremenom apetiti rasli. Tako sam poslije nekoliko godina rada, truda i zalaganja došla do toga da igram u prvoj petorci da je moja minutaža na terenu ponekad blizu 40 minuta”, kaže Biljana u razgovoru za portal Akta.ba.
Prisjećajući se prvog treninga kaže da je bio i smiješan i težak i da nije mogla dobaciti ni do koša. Ali, vjerovala je da ima snage i da je prilično okretna.
“Razlika između sportskih kolica i ovih koje koristim svakodnevno je ogromna. Trebalo je malo vremena da se naučim na njih, pa onda da učim pravila, da radim na kondiciji i uz sve to prihvatim šale koje su mi bile upućene kao novom kolaču. Uživala sam od prvog momenta kada sam se susrela sa ovim sportom i uživam i danas. Trebalo je vremena da se dokažem u svom klubu, ali i protivnicima, koji su me uvijek štedili na terenu. Meni to nije pasalo i počela sam grubo da igram i nastojim biti bolja, kako bi me gledali ravnopravno. Uspjela sam se izboriti za tu poziciju i sad me zaista ne štete na terenu pa se tu zna desiti i nekih povreda prilikom padova”.
Na pitanje da li je teško “parirati” momcima i da li bi ih mijenjala za ženski klub kaže da sigurno ne bi, te da i nema želju da proba da zaigra u ženskom timu.
“Osjećam se lijepo i ugodno sa svojim saigračima, nikada im u potpunosti neću parirati, ali mi to ne smeta. Ponekad sam toliko mala među njima, da se i ne vidim kada gledamo snimak, a ja se nalazim iza svog saigrača. Pa me uvijek zezaju ‘a kako mi igramo sa četiri igrača’? Zovu me ‘Bilja brat’ ili kažu ‘ajde momčino’…Sve u šaljivom duhu, poslije utakmice su stvarno džentlmeni”, priča nam Biljana.
Kolica kao modni detalj
Gledajući je tokom snimanja kampanje za promicanje sporta za osobe sa invaliditetom za Paraolimpijski savez BiH, ne možete da ne primijetite kako Biljana ponosno “nosi” svoja kolica. Često ističe i da su joj ona zapravo modni detalj što potvrđuje na mnogo načina. Tako je i prije nekoliko godina započela karijeru kao manekenka i fotomodel, te snimili svoj book.
“U toj oblasti sam se samo okušala. Bilo je interesantno. Još uvijek volim biti ispred objektiva, iako sad kao novinar imam priliku biti i iza. Sviđaju mi se obe strane. A kolica, ona su dio mene. Volim ih zaista, jer se uz pomoć njih krećem. Ona su magična u svakom smislu. Ja ih gledam na jedan poseban način”, kaže ona.
Nedavno je održana i modna revija za osobe za invaliditetom. Govoreći o tome kako je došla na tu ideju, kaže da je prošle godine održana prvi put modna revija u Banjaluci “Prepoznaj ženu u meni” koju je organizovalo udruženje žena NIKA u saradnji sa doktoricom i odbornicom Snežanom Kutlešić Stević, te da su ove godine odlučili da događaj postane tradicionalan.
“Kako je Nika istupila, organizaciju je preuzeo Psihološki centar ‘Sense’ i nas nekoliko cura koje smo pomagale Snježani. Revija je nosila naziv ‘baš po mjeri’ i imamo ideju da isti naziv bude korišten i dalje. Osamnaest djevojaka nosilo je modele krojene baš po mjeri naše banjalučke kreatorke Slađane Grujić. U drugom dijelu revije djevojke su nosile vjenčanice modne kuće Hera, a sa njima su prošetali džentlmeni koji su bili poznate ličnosti našeg grada i momci sa invaliditetom. Revija se održala u Banskom dvoru, bilo je oko 500 ljudi i negdje oko stotinu ih je ostalo napolju jer su sva mjesta bila popunjena. Ovaj događaj je imao za cilj da na jedan lijep i rasterećen način prikažemo da se i osobe sa invaliditetom mogu naći i snaći u svim ulogama, baviti se raznim poslovima i uživati u svim društvenim aktivnostima. Dok su djevojke izlazila na video bimu su bile prikazane fotografije koje su ukazivale na njihove uspjehe i dostignuća uprkos svim preprekama koja nam društvo postvalja. Takođe tu su se mogle vidjeti i fotografije ukazuju na neke konkretne probleme, ali i na rješenja. Ono što je takođe interesantno i govori u prilog tome kako možemo biti solidarni je to da smo reviju organizovali bez ijedne utrošene novčanice. Svi su donirali u stvarima i uslugama, kako pojedinci tako i firme. Pokazali smo koliko dobri sugrađani možemo biti i kako odvajajući svako po nešto možemo napraviti jedinstven, prepoznatljiv i svejtski događaj”, navodi naša sagovornica.
Prisjeća se i da je u momentu kada se prvi put okušala kao model, dobila i nekoliko ponuda od inostranih agencija, ali nisu postigli dogovor koji bi zadovoljio obe strane. Trebalo je putovati, žrtvovati mnogo stvari ovdje sa rizikom šta će na kraju dobiti. A kako joj to nije bila primarna želja, biti model, odbila je.
Ponosna na roditelje i ljude oko sebe
Inače, sve što je postigla duguje svojim roditeljima koji je nisu nikada sputavali, već podupirali da ostvari svoje snove i želje.
“Moji roditelji su napravili potez života kada su me pustili da budem svoja. Da padam, ustajem, griješim, učim, pokušavam, probavam, putujem, kalkulišem, prihvatam, odbijam…kroz sve to sam učila mnogo. Bilo je teško i ponekad neshvatljivo da roditelji naprave potez koji misliš da je u tom trenutku loš, onda se ispostavi da najbolji moguć. Nisam živjela pod staklenim zvonom i zbog toga sam danas samostalna žena u svakom smislu. Barijera je bilo raznih i biće ih uvijek kroz život, na nama je da li ćemo ih preskakati, tražiti obilaznice ili ćemo posustati i dozvoliti da nas zaustave da živimo“, priča Biljana.
Smatra da rezultati dolaze kada se spoje ljubav, predanost, trud i kada ne pristajete na manje od onog što želite.
“Nije dovoljno samo željeti i vjerovati, morate raditi na tome, ali isto tako sam fizički ili umni napor bez neke lude energije nije efektivan i ne daje rezultat. Ako nemate sve ovo kada krenete u pohod na ostvarenje nekog cilja, zapitajte se da li je to stvarno ono što želite. Nije strašno odustati, vratiti se na početak, ili shvatiti na korak ispred cilja da ste trčali pogrešnom trakom…strašno je nastaviti istim putem iako ste svjesni da to nije vaš put. Ja sam se tako igrala raznih uloga, i kada mi dosadi, nađem drugu igračku. Sve dok nisam našla onu omiljenu bez koje ne mogu ni zaspati”, ističe ona.
Motiv za uspjeh i napredovanje pronalazi u svemu. Ponekad joj je, kaže, dovoljan jedan osmijeh, zagrljaj, lijepa riječ, gest..Ipak, ljudi su ti koji je najviše motivišu.
“Oni hrabri i odvažni, tako veliki u svojoj skromnosti. Oni koji su se borili sa velikim nedaćama i bol pretvarali u ljubav…nesreće u saveznike u potrazi za isitinskom srećom. One koji ne kukaju nad onim što je našem oku nevidljivo pa samim tim i izgubljeno, nego vjeruju bezuslovno da postoji u nekoj drugoj dimenziji. Motiv mi je i kada me lome. Kada me ljute tuđi postupci, kada me povrijede, ja izlazim jača, spremnija i odlučnija”, naglašava naša sagornica.
Na pitanje koja je njena poruka mladima koji ulaze u životne borbe kroz koje je ona prošla, kaže da svako uzima i selektuje za sebe ono što mu paše, a ako njena priča može nekog da motiviše, to je lijepo.
“Svima kažem da budu svoji i vjeruju u svoje snove, jer kako da nam se ostvari nešto ako ne sanjamo. I da ništa nije pogrešno ni loše ukoliko naučimo nešto iz toga. Svaka borba je samo naša. Svi mi imamo svoje breme i niko ga ne zna bolje nositi od nas. Kada se srodimo sa njim, kada ga prihvatimo bez da odvadimo malo sadržaja iz njega, onda sve postane lakše i jednostavnije. Niko, do nas samih, nije zaslužan za našu sreću. Ono što tražite da neko bude prema vama, morate i vi biti prema tom nekom. Ne možete tražiti ono što ne možete dati”, poručuju ona.
Na kraju, budući da je uvijek i svugdje prati prekrasan osmijeh kojim poručuje da je život lijep, pitali smo je šta je to što utiče da on ode s njenog lica i šta je najčešće rastuži.
“Budem tužna, imam loše dane kao i svi. Ali se trudim da to drugi ljudi ne osjete, nisu dužni nositi moj teret. Onda nađem ventil i sreća je što sve to kratko traje. Rastužiti me može svašta, ali i usrećiti. Rastuži me film, knjiga, nečiji pogled koji mi ispriča priču, životinja na ulici…mnogo toga… Ali, osmijehom se isto tako mnogo toga riješi, pa ga koristim svuda”, zaključuje Biljana.
