Raskid naše prve “prave” veze je ključni faktor budućih uspješnih ili neuspješnih brakova. Partneri očekuju da preko noći zaborave bivšu ljubav, a kada se to ne dogodi, dolaze u zabludu da tu osobu i dalje ludo vole…

Raskid emotivne veze je uglavnom bolan, težak, komplikovan i nedorečen. Čak i ako osjećanja nisu bila snažna ni na jednoj strani, nije lako „izbrisati“ iz sjećanja i života osobu koja je do juče bila dio nas i dijelila sa nama lijepe i tužne trenutke. Poslije raskida, preko noći, ta osoba ekspresno izlazi iz našeg života, a poslije nekog vremena kao da nikada nije ni bila u njemu.

U zavisnosti od intenziteta emocija, postoje oni koji raskide podnose na prvi pogled „bezbolno“, dok pojedinci pate dugo i neophodna im je podrška najbližih da bi to prevazišli. Pitanje je ko je od njih uspješnije podnio rastanak i ko će duže vući emotivne „repove“ koji će kasnije rezultirati pogrešnim izborima partnera ili možda razvodom braka?

Baš ova okolnost je zaintrigirala grupu francuskih i njemačkih psihologa, koji su u različitim periodima, poslije višegodišnjih istraživanja, došli do istog zaključka – da je raskid naše prve prave veze zapravo ključni faktor budućih uspješnih ili neuspješnih brakova, odnosno ozbiljnih veza. On utiče na to koliko ćemo u daljoj potrazi za „srodnom dušom“ poštovati sebe i drugoga, imati povjerenja u partnera, koliko ćemo u vezi biti posvećeni, imati razumijevanja za greške i nedostatke drugog, imati hrabrosti da se suočimo sa problemima i prevaziđemo ih…

Prekid veze jeste završetak jedne faze u životu, ali i odskočna daska, odnosno početak novog poglavlja. Stoga bi trebalo da se od bivše ljubavi oprostimo na pravi način, ali i da dozvolimo sebi da vezu odbolujemo.

Ne krivite sebe

Ponekad se ljudi jednostavno ne nađu, shvate da su suviše različiti i da ne mogu da usreće jedno drugo. Ponekad imamo utisak da smo našli srodnu dušu i godinama smo ubjeđeni da je tako, ali kako veza odmiče i partneri se mijenjaju, postepeno se emotivno udaljavaju do konačnog rastanka.

Istraživanja pokazuju da poslije raskida svjesnu ili nesvjesnu krivicu osjeća gotovo svaka osoba, a to se manifestuje na različite načine, od griže savjesti do potpunog negiranja emocija i upornog prebacivanja krivice na partnera ili treću osobu, a najčešće kroz stalno vraćanje na bivšu ljubav u razgovorima sa drugima ili u mislima, a sve se svodi na zaključak „da su okolnosti bile drugačije, možda bismo i dalje bili zajedno“.

Zato se događa da je i poslije nekoliko godina ili decenija od raskida dovoljno da čujemo pjesmu koju smo zajedno voljeli, i da se u emotivnom smislu vratimo tamo gdje smo bili neposredno poslije rastanka, što otkriva da smo sve vrijeme „tapkali u mjestu“.

Dostojanstveno zbogom

Način na koji se rastajemo od osobe koja nam je „do juče“ bila sve na svijetu, ima veliki uticaj na naše buduće veze. Psiholozi savjetuju da to učinimo dostojanstveno, bez mnogo patetike, teških riječi i međusobnih optuživanja, jer, čim je došlo do raskida, toga je bilo dovoljno i u vezi. Ipak, prije nego što kažu zauvijek zbogom, partneri bi trebalo da zaista dobro razmisle, jer ako emocije nisu usahle, već su samo uspavane i zanemarene, mogu se javiti istim ili čak jačim intenzitetom, neočekivano, i poslije mnogo godina, a to može da iskomplikuje život ukoliko je u međuvremenu došlo do sklapanja braka sa drugim osobama, zasnivanja porodica.

Prema anketama u Evropi, svaka treća osoba se tokom života na neki način „vraća“ prvoj ljubavi bilo da ponovo ulazi u vezu sa njom ili da u donošenju važnih odluka uzima u obzir tu osobu, a svakoj petoj osobi to dodatno komplikuje život.

Zanimljivo je da je muškarcima potrebno više vremena da prebole prvu ljubav nego ženama, a psiholozi vjeruju da je to zato što predstavnici snažnijeg pola češće negiraju osjećanja i tako ih zapravo potiskuju, dok žene pričajući i analizirajući šta je pošlo naopako, suočavaju se sa emocijama i poslije izvjesnog vremena spremne su da bez tog emotivnog bremena daju šansu novom partneru.

Ako su se osjećanja sasvim ugasila, onda je raskid neminovno rješenje, a tada je potrebno da partneri budu krajnje iskreni. Da se sastanu licem u lice i staloženo i strpljivo objasne kako se osjećaju, kažu sve što imaju jedno drugom i oproste se u namjeri da svako krene svojim putem.

Ljubav ili navika

Najteži period je neposredno poslije rastanka, jer predstavlja prilagođavanje partnera na novonastalu situaciju. Veoma je važno da partneri tada budu okruženi pažnjom i ljubavlju najbližih, da imaju snažnu emotivnu podršku, jer, ako izostane, osjećaće se kao list na vjetru. To je razlog zbog kojeg mnoge osobe ulaze iz jedne u drugu vezu, tražeći oslonac i podršku u novim ljubavima, što je potpuno pogrešan motiv emotivnog vezivanja i najčešći rezultat toga je još jedan raskid poslije izvjesnog vremena.

Tipično za duge veze je da partneri, čak i oni koji iniciraju raskid, osjećaju snažnu potrebu za bivšom ljubavi, a najčešće je u pitanju navika. Ako smo sa nekim živjeli zajedno, logično je da će nam bez te osobe stan izgledati prazan, kafa koju pijemo sami nije “slatka” kao ona koju pijemo udvoje…

Mirisi, zvuci, pjesme, prizori, sitnice će na svakom koraku asocirati na prethodnu vezu, što je prema mišljenju psihologa sasvim normalno i nije pokazatelj da smo pogriješili što smo raskinuli, kao što mnogi misle. U toj fazi često dolazi do zablude. Partneri očekuju da preko noći mogu da zaborave nekoga ko im je bio bitan dio života samo ako ga ne vole, a kada se to ne dogodi, oni postaju ubjeđeni da tu osobu i dalje vole, pa počinju da se kaju zbog raskida, osjećaju se konfuzno i depresivno, često iniciraju pomirenje, a ako do njega dođe, pojavljuju se identični problemi i osjećanja koja su dovela do rastanka.

Stručnjaci naglašavaju da ako nam neposredno poslije raskida bivša ljubav jako nedostaje, želimo da je vidimo, čujemo, dodirnemo, to ne znači da je zaista i volimo već da je to sasvim normalno stanje u periodu adaptacije kada je potrebno vrijeme da se transformišemo iz faze „veze jednako dvoje“ u fazu „samoća jednako jedan“. Mnogo je lakše i brže prilagoditi se iz faze samoća u fazu veze, zato je poslije raskida potrebno da sebi damo vremena da predahnemo i ponovo uzmemo „konce života u svoje ruke“.

TINEJDŽERI „ZAUZETI“, SREDOVJEČNI SLOBODNI

Na profilima na društvenim mrežama, osim uobičajenih podataka, korisnici mogu da napišu i da li su slobodni, vjereni, u braku ili vezi. Prema statistikama u razvijenim zemljama, čak 67 procenata savremenih tinejdžera ima emotivni status „u vezi“ i svega 53 odsto sredovječnih osoba. Razlog tome je upravo u emotivnoj nesigurnosti, tvrde psiholozi. Naime, adolescentima je potrebna ljubavna veza da bi se osjećali voljenim i privlačnim, kompletnom osobom, zbog čega su po tom pitanju veoma aktivni u traženju srodne duše. Za razliku od njih, osobe srednjih godina su se potvrdile na tom polju tokom godina i prethodnih veza postale svjesne svog izgleda, ali i emotivnog potencijala, pa nemaju potrebu da se „pošto-poto“ vezuju za partnera. Psiholozi ističu da što je osoba samosvjesnija i samopouzdanija, zadovoljnija načinom života i izgledom, to lakše prihvata „singl“ status. Oni koji sumnjaju u sebe i nezadovoljni su životom i izgledom, veoma teško podnose emotivnu samoću, a skloni su i prevarama partnera kojima na pogrešan način potvrđuju svoju vrijednost.

Samoća nije kazna

Osobe koje nemaju partnera ponekad imaju utisak da im je život tužan i prazan, ali mnogo je teže biti u vezi sa pogrešnim i nositi to emocionalno breme nego biti usamljen.

Grupa ljubavnih terapeuta iz Velike Britanije savjetuje osobe koje nemaju partnere i osjećaju se loše zbog toga da se osvrnu oko sebe i pogledaju koliko su srećni i ispunjeni njihovi prijatelji i poznanici u vezama. Shvatiće da takve osobe nisu uvijek ni srećnije ni zadovoljnije, šta više, pojedinci bi se i mijenjali sa slobodnima, jer ih u tom momentu vide bezbrižnijim.

Period kada smo sami i nismo u emotivnom odnosu može biti i vrlo koristan, jer energiju, umjesto na partnera, možemo da kanališemo na unapređenje u svakom smislu – obrazovanje, karijeru, prijateljstvo, provod, putovanja…

ŽENE IDEALIZUJU VEZU, MUŠKARCI INICIRAJU RASKID

Uprkos tome što se žene brže oporavljaju poslije raskida ozbiljne veze nego muškarci, koji posljedice imaju nekada i čitavog života, predstavnice nježnijeg pola mnogo se rjeđe odlučuju na taj korak. I kada su duboko svjesne da je odnos destruktivan, da nema perspektivu i da ne postoji način da se vremenom pretvori u vezu prožetu ljubavlju i razumijevanjem, rijetko iniciraju raskid. Konačnu odluku radije ostavljaju partneru, a ponekad ih i podstiču da stave tačku na njihov odnos.

Muškarci lakše “sjeku”, jer se njihova mačo priroda protivi konfuznom odnosu koji “nikuda ne vodi” budući da uvijek pred sobom imaju cilj kojem strijeme, dok je većini žena cilj veza ili brak sam po sebi, i često ne razmišljaju u kom pravcu će ih voditi pošto se ljubav realizuje.

Predstavnice ljepšeg pola odlučuju se za raskid najčešće zato što im njihov partner ne pruža dovoljno ljubavi i pažnje, odnosno ne ispunjava njihova očekivanja. Jači pol najčešće izlazi iz ljubavnog odnosa, jer nije emotivno spreman za njega, nema dovoljno ljubavi prema partnerki ili se psihički i emotivno osjeća loše u toj vezi.